Pošten, racionalan, izuzetan prijatelj i čovjek, domoljub, tako Nenada Vujanovića opisuju njegovi prijatelji i suborci, umirovljeni načelnik stožera 150. brigade, Borislav Jezerčić i načelnik obavještajne službe Željko Žilnik-Žila.
Iz Petrinje se Vujanović kao rezervni oficir JNA preko svojih zagrebačkih prijatelja prijavio u brigadu na sam dan osnutka, u listopadu 1991. godine. Počeo je kao zamjenik zapovjednika minobacačkog voda 82 mm, II. bojne. Napušta ga supruga i odvodi malodobnu kćer Anju, za kojom Neno i danas pati. Kasnije je kao zapovjednik i operativac prošao slunjsko, Ličko, posavsko i dubrovačko ratište.
Ranjen je u Oluji kažu Jezrečić i Žila. Krajem 95. vraća se u Petrinju, u praznu kuću svoje majke. Kad izađeš iz Siska prema Petrinji, ulaziš i zonu sumraka, znao je Neno reći. Živio je u siromaštvu, a 96. je umirovljen. Bio je cijenjeni kinološki sudac.