Pilotkinje koje čuvaju Hrvatsku: 'Avion ne poznaje spol'

Ako mislite da je vojni pilot muško zanimanje, grdno griješite. Ne vjerujete li, pročitajte priču! Bojnica Nevenka Škopac, časnica sigurnosti letenja u 93. zrakoplovnoj bazi HRZ-PZO- a u zadarskom Zemuniku, pripadnica je prve generacije hrvatskih vojnih pilota pa je jedna od dvije prve vojne pilotkinje u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, uz Antonelu Marinov.

Nismo je susreli u zapovjedništvu u Zemuniku, već u helikopteru MI-8 MTV, i to u Eskadrili transportnih helikoptera u kaštelanskim Divuljama, gdje dežura na hitnom medicinskom prijevozu. Samohrana je majka četvero djece, kroz karijeru nije imala prilike letjeti koliko je željela i sad nadoknađuje propušteno. Riječanka je, ima 46 godina i živi u Zadru.

- Moje prvo letačko iskustvo bilo je s 15 godina u aeroklubu Krila Kvarnera. Ja letim od 1987. godine znači ovog ljeta će biti 31 godina da sam u zrakoplovstvu – predstavlja nam se bojnica Škopac.

- Letjela sam na jedrilicama i na sportskim avionima, a onda je došao rat i ukazala se prilika da se upišem za vojnog pilota i ja sam je iskoristila. Postala sam pripadnik prve generacije. Imali smo temeljnu obuku na avonima UTVA-75 i helikopterima Mi-8T, baš na ovakvim helikopterima - kaže Škopac pokazujući helikopter na kojem i danas leti kao kopilot.

Diplomirala je 1997. godine kao druga u generaciji i dobila sat od predsjednika Tuđmana. Nakon diplome dobila je raspored u Zadru i tu završila školu nastavnika letenja, radila neko vrijeme u eskadrili i poslije prešla u zapovjedništvo.

-Ima jako puno posla. Zadaća mi je, prije svega, preventivno djelovati, raditi na svijesti i podizanju sigurnosti letenja unutar 93. zrakoplovne baze u Zemuniku - otkriva bojnica Škopac. Koristimo priliku pa pitamo koliko su sigurne letjelice našeg hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

- Naši su najsigurniji na svijetu! - bez premišljanja nam odgovara. Nedavno je završila Zapovjedno stožernu školu američkog ratnog zrakoplovstva.

Vojska mi je pomogla

- S obzirom na to da su njihovi časnici rasuti svugdje po svijetu, postoji mogućnost da se položi on line i iskoristila sam je. To mi otvara mogućnost da dobijem čin pukovnika za kojeg konačno ispunjavam uvjete. Nisam si mogla priuštiti odlazak u Zapovjedno stožernu školu u Zagreb jer bi morala preseliti s četvero djece, a to bi iziskivalo jako puno napora i potresa u životima, mojem i
njihovim. Kad imate četvero djece karijera se kreće u skladu s tim. Uvijek kad bi nešto krenulo, onda bi došlo dijete - kaže Nevenka Škopac, majka devetogodišnjih blizanaca, curice i dječaka i još dva sina od 14 i 18 godina.

- Kako uspijevam? Vrlo jednostavno, ne uspijevam hahaha... Stvari ipak funkcioniraju iako mi nitko ne pomaže, sama sam. Funkcioniram kao i svaki zaposleni roditelji . Što se tiče vojne organizacije, mogu reći da sam od nje dobila potporu i puno  razumijevanje za moju situaciju i neizmjerno sam im zahvalna zbog toga. Da nije bilo njih, ja ne znam kako bih izgurala neke svoje kritične godine kad su djeca bila mala. Sve je prošlo dobro zahvaljujući razumijevanju kolega i zapovjednog kadra - govori Nevenka Škopac. Kaže da nije bila privilegirana zato što je žena.

- Zato sad kad mogu dajem više nego što se traži od mene jer kad mi je trebalo oni su davali više da bih ja mogla odraditi svoj dio na ljudskoj razini. Inače, odnosi s kolegama su apsolutno džentlmenski, nikad nisam imala nikakvih problema - tvrdi. Ipak, prisjeća se, u početku kad je bila kadetkinja, devedesetih godina, tada se malo drugačije gledalo jer je njihova generacija bila prva koja je upisala žene.

-To je možda nekima bio mali stres ali privikli su se. Što se tiče predrasuda tipa "Nije ženi mjesto u avionu" na to ćete naići svugdje. Na benzinskoj pumpi kad žena utoči dizel umjesto super kažu "Žensko" a što je 10 drugih muških to isto napravila "Ništa, čovjek se slučajno zeznuo". Predrasuda nemaju samo muškarci imaju ih i žene. Treba podizati svijest u društvu da su velike promjene već ovdje. Treba učiti od mlađih generacija. Ja sam mislila da ću ja djecu nešto naučiti ali puno su više oni mene naučili - priča Nevenka Škopac koja je po mnogočemu neobična žena.
-Nemam slobodnog vremena, televiziju nemam. Kad ne radim onda vozi tamo, vozi onamo, treninzi, engleski ali super su mi djeca, ne bih se ni za što mijenjala. Da opet biram, opet bih isto izabrala - tvrdi Nevenka Škopac. Jedino joj je žao što ne može više letjeti, ali sad joj se pružila prilika s dežurstvima u Divuljama pa je iskorištava.

- Najviše uživam kad sam u zraku. Ne mogu vam opisati taj osjećaj, ali znam da uvijek sa smiješkom izlazim iz helikoptera!

Fizičko iscrpljivanje

Bojnica Diana Doboš leti na avionu Canadair CL-415. Jedna je od dvije žene koje lete na ovom Canadairu u svijetu, uz kolegicu iz Francuske. Bila je u prvoj postavi akrobatske skupine Krila Oluje. Osječanka je, ima 42 godine, a u Zemuniku je od 1996. godine.

- Ja sam pilot, to je moje zanimanje, a uloga u avionu mi je kopilot. Radim gotovo sve što radi i kapetan, ali kapetan ima odgovornost za posadu i za avion pa su konačne odluke njegove. Što se tiče letačkog dijela, svi moramo proći isto, ali kapetan ima višu razinu iskustva i sposobnosti na puno težim uvjetima. Nakon diplomiranja na Fakultetu prometnih znanosti završila sam Školu nastavnika letenja i bila sam nastavnik letenja sedam godina. Istovremeno sam radila kao časnik za metodiku u postrojbi, a zatim na dužnosti zapovjednika voda i paralelno u akrobatskoj grupi Krila Oluje u razdoblju od 2004 do kraja 2007g. Nakon toga odlazim na preobuku, na avion Canadair CL-415. To je bila moja želja - pripovijeda Diana Doboš. Pitamo je je li teško kada ti je radno mjesto Canadair.

- Kad radite svoj posao ne razmišljate je li vam je teško. Radite zbog neke svrhe i cilja. Naravno da jest, iziskuje određeno fizičko iscrpljivanje, pogotovo kada imate požare kao prošle godine, tri dana po sedam sati letenja na visokim temperaturama. Malo spavate, a uz velike vrućine i puno uzastopnih požara sve fizički iscrpljuje, ali očito je da to mogu pa zato to i radim. Uostalom to sam htjela - kaže Diana Doboš. Iskra koja ju je navela da postane vojni pilot nastala je u ratu kada je bila prognanik iz Tenje kod bake u Osijeku.

- Bila sam treći razred gimnazije kad sam vidjela jedan pamflet o padobrancima. Moja želja je bila da vidim svoju kuću koja je bila u okupiranom području, svega pet kilometara zračne linije udaljena od Osijeka. Otišla sam u Aeroklub i završila osnovnu obuku za padobranca. Onda skužite da baš u te tri minute u zraku s padobranom i ne možete vidjeti puno prostora uokolo, a pošto se na aerodromu krećete se među letjelicama, natuknula sam svojim roditeljima da bi htjela proći osnovnu obuku za sportskog pilota. Roditelji baš nisu bili oduševljeni, ali moj djed je bio vizionar pa je odlučio svu svoju ušteđevinu dati svojoj unuci pa sam i završila tu osnovnu obuku. Kuću nisam vidjela ali mi se svidjelo sve što sam doživjela u zraku - otkriva nam Diana Doboš. Nakon gimnazije prijavila se na smjer vojni pilot na Fakultetu prometnih znanosti.

- Upisala sam se na fakultet bez problema, čak sam bila prva na rang listi što je bilo mnogima nezamislivo u to vrijeme. Mislili su da je to nekakva zezancija, cura pa prva, kakav je to fakultet? To me još više guralo naprijed, iz nekog inata - prisjeća se Diana Doboš koja je bila jedina žena u generaciji. Na pitanje kako je biti jedina osoba nježnijeg spola kaže da tu izreku „nježnijeg spola“ trebamo izbaciti.

- Žene koje se odluče za ovakav tip posla imaju neke osobne predispozicije, ne moramo svi biti afirmirani za istu stvar. Kad osjetite da možete nešto, kad postavite svoj cilj, sve radite da do njega dođe. To naglašavanje „slabiji“ ili „nježniji“ spol uopće nisam čula na fakultetu nego tek kad sam ovdje počela raditi i dok novinari nisu počeli o tome pitati. Za vrijeme školovanja među kolegama jedino što sam mogla čuti je "Ako ona može, mogu i ja!". Meni nije bio nikakav problem prihvatiti kolege. Možda je bio njima, nekim pojedincima, iz osobnih frustracija, ali takve stvari su više bile na razini tinejdžerskih packi i poslije su nestale. Nikakvih privilegija nisam imala. Kad živite u kadetskoj satniji, radite i letite kao i ostali. Avion ne poznaje spol, samo osobu koja njime upravlja - tvrdi Diana Doboš koja kaže da u karijeri nikada nije bila u pogibeljnoj situaciji.

- Što se tiče letenja Canadairom u području požarišta ne možete uvijek kontrolirati okolnu situaciju. Primjerice, na moru preko ljeta imate puno plovila i ljudi, a požar se dogodi naglo, najčešće na mjestu gdje ima puno „svijeta“, pa vas nekad i iznenade, ali zahvaljujući šestoro očiju koji su u avionu, i to kapetana, kopilota i tehničara-letača, uvijek ih se uspije izbjeći . Kaže kako je biti
vojnik stil života.

- Ja ću radije izaći vani trčati, šetati ili voziti bicikl nego sjediti pred televizorom. Kao vojnik moram održavati fizičku spremnost, a i avion to od mene traži - kaže Diana Doboš koja se svojedobno bila kadetska prvakinja Hrvatske u karateu.

- Privatni život i posao funkcioniraju skladno zato što imam partnera koji jednako sudjeluje u roditeljskim dužnostima kao i ja. To je osnova svega, međusobno poštovanje i da cijenite osobu s kojom jeste i onda ništa nije problem. Kad imate klinca od sedam godina koji ide u školu, psa, mačku i posao onda je svaki prostor koji nije spavanje ujedno i slobodno i radno vrijeme - opisuje
Diana Doboš.

Monika Tržić je 29-ogodišnja natporučnica koja je još od djetinjstva znala što želi biti - vojni pilot.

- Odrasla sam u blizini zračne luke Zadar i ti avioni i helikopteri koji su letjeli iznad nas oduvijek su me privlačili. Pobudili su mi želju, a oduvijek me je više privlačilo vojno zrakoplovstvo od civilnog, nekako mi je veći prestiž biti vojni pilot, znate ono kao u filmovima... Srednju školu sam završila za zrakoplovnog tehničara u Zadru i išli smo na praksu u 93. zrakoplovnu bazu što je produbilo ljubav i želju za tim pozivom. Uspjela sam proći liječnički i upisala fakultet - priča Monika Tržić, koja leti na helikopteru u Eskadrili transportnih helikoptera u Divuljama.

- Zadovoljna sam. Često idem u akciju, svakodnevno kad smo u dežurstvima za potrebe zračnog medicinskog prijevoza, a tijekom ljeta zna ih biti i više kada su tu i požari, akcije traganja i spašavanja... Imala sam situaciju kada je bilo 65 stupnjeva u helikopteru, kada smo gasili požar na Korčuli 2015. godine. Dim, sunce i vatra...Spustimo rukave, imamo rukavice, jedino nam je lice izloženo, dišemo kroz škrge prvih pola sata kada je teško, onda se aklimatizirate i postane vam normalno. Meni su takvi ekstremni uvjeti najnormalnije radno okruženje, ali tog puta smo doslovno izašli skuhani – opisuje nam uvjete na svom radnom mjestu Monika.
Zimi je hladno iako imaju grijanje, kada lete na većim visinama i temperatura padne pogotovo se osjeti, kaže, pokraj prozora hladnoća prolazi kroz staklo. Kopilotkinja je, a da bi postala kapetan potrebno je između 600 i 800 sati naleta, kao i preporuka starijih kolega kapetana koji ocjenjuju je li stekla iskustvo i odgovornost. Ima već dovoljno sati naleta, ali nije opterećena danom kada će postati kapetanica. S obzirom na bezbrojne akcije u kojima je sudjelovala pitamo je je li bilo i rizičnih situacija kada je pomislila "Gotovo je".

-To se nikad nije dogodilo. Jako smo svjesni što radimo i kako radimo jer uvijek moramo biti tri koraka ispred helikoptera, znači znamo što se može dogoditi i predviđamo situacije. Stresno je bilo ali pogibeljno nikada – tvrdi Monika Tržić.
A na pitanje postoji li neka spasilačka akcija koja je se posebno emotivno dojmila odgovara kako je zapamtila akciju kada su na Klis išli spašavati jednog planinara ali puhala je bura toliko snažno da jednostavno nisu mogli doći do njega. Kad bi se približili stijeni bura je dizala helikopter i završavali su na velikoj visini za mogućnost spašavanja.

-Tijekom akcije nužno se emotivno isključiti. Uvijek tražimo ljude u jako nepristupačnim terenima i nikad se ne zna hoćemo li ih naći i u kakvom će stanju biti, hoće li biti živi i zdravi ili će biti ozlijeđeni ili možda čak i mrtvi. U tom trenutku ta osoba koju tražimo je totalno depersonalizirana kako bi mogli što sigurnije i bolje obaviti svoj dio posla. Drago nam je, naravno. kad nađemo osobu živu i zdravu ali isključimo se iz tog dijela dok je potraga u tijeku kako bismo profesionalno obavili ono što se od nas očekuje. Uvjeti znaju biti ekstremni. Puše velika bura moramo letjeti okomito u stijenu i tad je velika opasnost kad lebdimo unutar kanjona. Tada mali pokret palicom može prouzročiti veliki pokret helikoptera pa da s krakom zakačimo stijenu ili stablo. Mora se postupati vrlo oprezno i pilot koji upravlja helikopterom ali i drugi pilot mora paziti na svoju stranu, tehničari koji su iza u kabini gledaju sa strane. Mora biti uključena koordinacija cijele posade jer se inače može dogoditi nešto neželjeno – priča Monika Tržić koja je u slobodno vrijeme pasionirana fotografkinja.

- Ja još uvijek imam slobodnog vremena. Obožavam fotografiju, volim gledati serije, igrati igrice na playstationu. Tjelesnu formu održavam redovito jer rad je naporan i u vojsci sam gdje je fizička sprema primarna. Zato je odlazak u teretanu obvezan, a poželjno je i bavljenje bilo kakvim sportom. Definitivno mogu izdržati sve napore rame uz rame s muškim kolegama. Oni su fizički jači spol i meni treba malo više treninga, ali nema nikakve poštede. Mi smo svi isti, mi smo piloti, vojnici i časnici – kaže natporučnica Tržić i dodaje da joj je super raditi u muškom okruženju.

- Zamislite kako bi vam bilo da radite s 30 starije braće, tako je meni u nekim situacijama, pogotovo kad smo na terenu. Paze na mene, svi se odnose vrlo uljudno kao prema sestri, kćeri ili prijateljici. Imam samo pozitivna iskustva. Ovo nije posao, ovo je poziv koji se mora voljeti da bi se mogao raditi sve jedno jesi li muško ili žensko – zaključuje Monika Tržić.

Zadranka Anamaria Ćurković 23-godišnja je  kadetkinja, a za tri mjeseca će diplomirati i postati pilotkinja.
-Ispunit ću svoj životni san! Dok sam bila mala, znala sam u vrtiću da želim letjeti i to kao vojna pilotkinja. Civilno zrakoplovstvo nije me zanimalo.Na kraju krajeva vojni pilot znači da sam u vojsci i služim svojoj domovini, a to ima svoju posebnu draž - priča nam Anamaria nakon što je izašla iz helikoptera. Prijavila se na Hrvatsko vojno učilište za vojnog pilota, prošla liječnički i selekcijsko letenje.

-Nakon toga sam išla u Požegu mjesec dana. To je bio naš vojni rok gdje smo od obične civilne osobe postali vojnici i naučili temeljne vojničke vještine. Poslije toga započela sam školovanje na Hrvatskom vojnom učilištu pa sam paralelno uz akademsku i vojna osoba. Dvije i pol godine sam provela u Zagrebu nakon čega sam došla u Zemunik na letačku obuku 2016. godine - priča nam Anamaria koja se praktično vratila kući.

-Povratak mi je bio jako drag. Jedva sam čekala doći doma i na letenje, jer gore je samo teorija. Nakon odrađenih 60 sati leta na češkom zrakoplovu ZLIN-242L odabrali su me za helikopter i sad već imam 170 sati naleta na helikopteru. Zadovoljna sam iako mi je pri upisu želja bila avion, ali oduševila sam se helikopterom i takvoj vrsti letenja.Znala sam da ću svakako letjeti, bilo na avionu ili helikopteru, tako da bez obzira na letjelicu, radim ono što najviše volim – letim.- oduševljena je Anamaria svojim budućim pozivom. Kaže da što više leti helikopterom to ga više voli i predstavlja joj sve veći gušt.

-Sposobnost helikoptera za niskim letenjem je nešto što me oduševilo i posebno povezalo za tu letjelicu. On je poseban, ima drukčiju aerodinamiku, sporije leti od aviona, ali sve to daje posebnost ovisno o zadaći.Uživam u svakom letu. Jutros sam letjela u našoj pilotažnoj zoni za letenje. Imala sam zadaću imitacija slijetanja na izvanaerodromski teren u slučaju otkaza motora i drugih otkaza.. i uspjela sam!- govori ozareno Anamaria Ćurković i dodaje kako se ni jedan tren nije pokajala ni pomislila da to nije za nju.

-Još tri mjeseca i onda mi je promocija u Vukovaru, tu ću dobiti krila što znači da postajem vojni pilot i dobivam čin poručnice kao pripadnica časnika hrvatske vojske. Nakon toga ćemo vidjeti da li ide škola za nastavnika letenja ili idem odmah u postrojbu, odnosno hoću li ostati ovdje, možda na Kiowama ili na transportnim helikopterima u Divuljama ili na Lučkom. Za što me odrede, tu ću se i prilagoditi. - kaže Anamaria. Nemam problema s fizičkom spremnošću. Bivša je atletičarka, trenirala je osam godina. Danas trenira na tjednoj bazi sigurno pet puta, održava kondiciju, voli trčati, šetati..
Kako je raditi u muškom okruženju?

-Ovdje sam jedina žena u svom naraštaju, ali dobro su me prihvatili. Kao naraštaj smo dobri, pomažemo si, motiviramo, dajemo si savjete. Ni izvan vojarne nema previše predrasuda. Skoro cijeli Zadar već zna moju priču i svi su navikli na mene ali ima ljudi koji kažu "Kako žena može biti pilot". U eskadrili nitko ne bi dao toliko vrijednu letjelicu u ruke a da taj netko nije to zaslužio, bio muško ili žensko. Gleda se potencijal, rad, marljivost, znanje, moć upravljanja, spremnost, a spol uopće nije bitna - ističe Anamaria. Slobodnog vremena nema mnogo. Letenje zahtjeva velike pripreme, što fizičke, što psihičke.

-Treba se skoncentrirati. Treba dobro razmisliti prije samog leta što ćeš raditi i na koji način, kako ćeš organizirati svoj rad u zoni ili na ruti. pogotovo u navigacijama kad letimo treba dobro poznavati područje leta i to treba naučiti. Ali, kad imam vremena stignem otići doma, trenirati, otići na kavu s prijateljima. Radim sve ono što rade i druge normalne osobe hahaha - kaže Anamaria
Ćurković. Dok traje obuka, živi u vojarni.

-Imam svoju sobu u kojoj učim i pripremam se za sljedeći dan. Radim zadaću, pripremu i vizualizaciju sutrašnjeg leta. To je jako bitno. Ako vizualizirate let, imate osjećaj kao da ste već letjeli a zapravo ste ga dobro osmislili. Priprema je važna, treba biti skoncentriran i odmoran, zato mi je dobro što sam u vojarni. Imam uvjete i za trenirati i dobro se naspavam i imamo svoj vlastiti
mir i mogu se dobro pripremiti za sutrašnji let - priča Anamaria koja je spremna otići i u mirovnu misiju, daleko do kuće.

-Rado bih otišla. Samim ulaskom u vojsku spremna sam na to.Ako mi se pruži prilika, voljela bih otići raditi sa drugim postrojbama, upoznati nove ljude i druge vojne sustave. – tvrdi Anamaria Ćurić. Ima podršku obitelji i prijatelja.

- Svi oni vide koliko stvarno uživam u svemu ovome što radim i svi me podržavaju. Naravno, ima predrasuda, ljudi misle curama je teško. Teško je, ali ako si spreman nešto žrtvovati, ako si motiviran nema toga što ne možeš učiniti ako stvarno želiš – moto je ove Anamarije Ćurković. Samo joj je nebo granica!