Mr. Kristian Turkalj objavio je koncem prošle godine knjigu "Piranski zaljev - razgraničenje teritorijalnog mora između Hrvatske i Slovenije". Ta je knjiga njegov prošireni magistarski rad sa zagrebačkoga Pravnog fakulteta, a nastala je nakon njegova jednogodišnjeg istraživanja u Nizozemskoj, u Biblioteci Međunarodnog suda u Haagu. Usto je tu problematiku istraživao i u Asser institutu u Haagu te u Biblioteci UN-a u Ženevi. O Piranskom zaljevu smo stoga s njime razgovarali uoči sutrašnjeg sastanka hrvatskog i slovenskog premijera Ivice Račana i Janeza Drnovšeka.
Budući da ste detaljno proučili problematiku razgraničenja na moru, kako biste riješili problem granice u Piranskom zaljevu?
- Ako se pitanje razgraničenja na moru u potpunosti depolitizira i svede isključivo na primjenu pravnih pravila, ono se može vrlo jednostavno riješiti. Potrebno je samo primijeniti međunarodne ugovore kojih su obje države stranke i čije su obveze obje preuzele. Tu u prvom redu mislim na Konvenciju o pravu mora, ali i na Sporazum o pograničnom prometu i suradnji. Danas međunarodno pravo sadrži odgovore na većinu pitanja koja se tiču razgraničenja na moru.
Nadalje, ako se pokaže da su pregovori zbog vezanosti samih pregovarača ili zbog bilo čega drugog došli u situaciju da je nemoguće očekivati daljnja približavanja, države bi trebale usmjeriti svoja nastojanja prema međunarodnim pravosudnim tijelima. Uostalom, sama Konvencija o pravu mora sadrži cijelo poglavlje posvećeno rješavanju sporova te strankama nudi različita pravosudna tijela i različite načine za pravno uređenje spornih pitanja.
Badinterovo načelo
Ima li na buduće rješenje kakav utjecaj činjenica da za vrijeme SFRJ granica na moru nije povučena?
- Osobno nisam potpuno siguran u ispravnost navedene tvrdnje. Naime, o postojanju granice u Piranskom zaljevu koja je išla crtom sredine svjedoči videozapis TV Novi Sad o uhićenju talijanskog ribarskog broda Pantera Prima iz 1988. godine. Na snimci se vidi kako slovenski policajac objašnjava da je talijanska ribarica uhićena u hrvatskom dijelu Piranskog zaljeva, te je slučaj predan na rješavanje hrvatskim tijelima. Ako se ovo pokaže točnim, automatski otpada teza o isključivoj kontroli jedne države nad cijelim zaljevom.
Nadalje, to bi također značilo da bi se Badinterovo načelo o nepromjenjivosti granica moglo primijeniti i na more te bi dakle granica postala crta sredine. No, sama tvrdnja da u vrijeme SFRJ nije postojala morska granica načelno se ne bi trebala negativno odraziti na konačno razgraničenje. Na takvu situaciju trebalo bi jednostavno primijeniti postojeća pravila te bi rezultat, po mom uvjerenju, bio isti.
Što znači hrvatsko pozivanje na primjenu Konvencije UN-a o pravu mora te slovensko na neka njihova povijesna prava i posebne okolnosti?
- Riječ je o različitom tumačenju članka 15. Konvencije o pravu mora. Naime, navedeni članak sastoji se od dva pravila. Jednog glavnog koji propisuje primjenu crte sredine i jednog sporednog koji se primjenjuje u slučaju postojanja historijskog naslova i posebnih okolnosti. Da bi došlo do primjene sporednog pravila, država koja se na njega poziva mora dokazati postojanje takvih okolnosti. Dakle, sve dok se navedena činjenica ne dokaže, primjenjuje se crta sredine. Uostalom, Konvencija je u tom pogledu izričita propisujući da nijedna od država nije ovlaštena proširiti svoje teritorijalno more preko crte sredine. No, ako ipak zainteresirana država uspije dokazati postojanje takvih okolnosti, prelazi se na sporedno pravilo.
Tada slijedi faza koja se sastoji u utvrđivanju pravnog učinka takvih okolnosti na crtu sredine. U tom pogledu valja istaknuti da su sudovi i arbitraže vrlo restriktivno tumačili navedene okolnosti. Sudovi su postavljali pitanje radi li se o okolnostima koje su po svojoj prirodi toliko posebne da opravdavaju pomicanje crte sredine. Konačno, i u slučajevima kad su utvrđene posebne okolnosti one, u pravilu, nisu značile automatsko napuštanje crte sredine, već su dovodile do njene blage modifikacije.
Sličnost Akapskog i Piranskog zaljeva
Na koji je način u međunarodnom pravu mora predviđena podjela nekog zaljeva između dviju država kao u primjeru Piranskog?
- Doktrina načelno razlikuje tri vrste zaljeva: tzv. pravne zaljeve, historijske zaljeve i multinacionalne zaljeve. Pod multinacionalnim zaljevima misli se na one kojima obale pripadaju dvjema ili većem broju država. Dakle, na zaljeve poput Piranskog. Dosadašnja praksa ne poznaje slučaj multinacionalnog zaljeva kojemu bi površina gotovo u potpunosti pripala samo jednoj državi. Što se pak historijskih zaljeva tiče, u pravilu je riječ o zaljevima koji pripadaju samo jednoj državi i koji zbog nekih povijesnih okolnosti uživaju režim unutrašnjih voda. Postoji samo jedan primjer historijskog multinacionalnog zaljeva. To je zaljev Fonseca nad čijom površinom je uspostavljeno suvlasništvo triju obalnih država: Salvadora, Nikaragve i Hondurasa.
Što se tiče Hrvatske, najzanimljiviji je primjer razgraničenja u Akapskom zaljevu između Izraela i Jordana. Naime, Izrael se nalazi u sličnoj zemljopisnoj situaciji kao Slovenija jer mu je prolaz do otvorenog mora određen prolaskom kroz teritorijalno more trećih država. Unatoč takvom nepovoljnom zemljopisnom položaju, Izrael je 1996. na razgraničenje primijenio crtu sredine, uz primjenu pravila o neškodljivom prolasku brodova kroz teritorijalno more trećih država.
Kako se arbitražom može riješiti pitanje razgraničenja?
- Konvencija izričito propisuje da su odluke arbitraže konačne i obvezatne te da ih moraju poštovati sve stranke spora. No, ne treba zaboraviti da Konvencija osim arbitraže za rješavanje sporova nudi i Međunarodni sud u Haagu i Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu, te da prije donošenja konačne odluke o izboru konkretne institucije treba voditi računa o nekoliko važnih faktora. Prvo, troškove postupka pred Međunarodnim sudom snosi UN, dok u slučaju arbitraže troškove snose stranke.
Predvidljivost konačnog rješenja, te njegova sukladnost s dosadašnjom praksom, veća je na sudu nego na arbitraži. Naime, suci na sudu ne smiju si dopustiti izmišljanje originalnih presedana. Konačno, sudski postupak traje dulje od arbitraže. No, čini se da bi dulje trajanje postupka u konkretnoj situaciji omogućilo smirivanje emocija i lakše prihvaćanje konačnog rješenja. Na kraju potrebno je upozoriti na dva potpuno zanemarena detalja. Sudsko rješavanje Piranskog zaljeva imalo bi i određene promidžbene efekte, jer bi se nakon donošenja presude Hrvatska spominjala u gotovo svakom udžbeniku međunarodnog prava, te u brojnim stručnim člancima. Drugo, iskustvo koje bi naši stručnjaci stekli u vođenju takvog postupka bilo bi od neprocjenjive vrijednosti kako za njih same, tako i općenito za obje države.
Razgovarao Zvonimir Despot