Dugo se već o nečijoj penziji nije toliko razgovaralo kao ovoga proljeća o penziji Ante Kostelića. Najprije se sam on, kako to umirovljenici već čine, nekome požalio da će mu mirovina biti 2500 kuna. Pa su javili neki da kažu kako je to velika sramota. Drugi su otpovrnuli da nije sramota, jer da je Kostelić spremao novac u čarapu i ništa nije uplaćivao u mirovinski fond. Treći su mu se narugali, onako kako se vječna mladost ruga starcima, i priča se dalje nastavlja po birtijama, ulicama i tramvajskim stajalištima, po susjedstvima, među dobrodržećim penzionerima i radnim svijetom, koji sve do odlaska u mirovinu premire od straha za svoju penziju, a onda se žali na njenu visinu.
Takav je običaj u nas. O visini plaće ne smije se govoriti, nije pristojno, riječ je o službenoj tajni, o privatnom podatku. Ali o nizini penzije itekako se govori. To više nije privatni podatak. I ljudi se hvale, žaleći se na svoju mirovinu. Tako se i Ante Kostelić, kao friški umirovljenik, nekome uskukao da mu je mirovina 2500 kuna. Baš kao da je bio srednjoškolski profesor hrvatskog, pjesnik iz svih hrvatskih antologija, ili kao da je bio rudar u Raši, ili kao da je Hrvat potjeran iz Bosne. Tolika mu je, gorko se žali, njegova penzijica.
Na Indexu su, međutim, uzeli digitron – tako se u vrijeme njegove mladosti zvao kalkulator – izračunali, raspitali se i ustanovili da je Kostelićeva mirovina zapravo: 6700 kuna. Je li to muštuluk, je li to sretna vijest za nekoga kome tek treba stići prva penzija? Ama jok, to je teška uvreda i sramoćenje. Ne možeš čovjeku koji se nastoji ugurati među 620.000 opustošenih starica i staraca u Hrvatskoj, čija je mirovina 2500 kuna, i manja, reći da će primati skoro trostruko više. Javila se odmah i Nikolina Brnjac, ministrica na visokim potpeticama, zadužena za turizam i sport, da objavi kako će, čim zakon bude izmijenjen, a to će skoro biti, Ante Kostelić uz tu mirovinu primati i životnu naknadu za vrhunskog sportskog trenera, nakon čega njegova ukupna mjesečna umirovljenička beriva neće biti niža od 13.700 kuna. Što ni tada, vjerojatno, neće biti razlog da se čovjek ne požali. Na svijetu nema tog novca, takvog životnog uspjeha i te sreće kojima bi se našem čovjeku moglo uskratiti pravo na kukanje. Uostalom, bi li upravo to bila najbolja i najpreciznija definicija nesreće i osujećenosti, definicija intimnog pakla na zemlji: da imaš toliko novca, da u starosti budeš tako zdrav i još da te svi toliko vole, pa da ti onda bude zabranjeno da se žališ i kukaš? Džaba ti onih 620.000 nevoljnika, koje je njihova domovina ponizila penzijama manjim od one najbjednije koju si uspio sam zamisliti, džaba ti sva sirotinja pristiglih bosanskih Hrvata, kad je tebi teško kao psu, kad si jadan jer te drugi vide kao starca, a u vlastitoj si glavi mlađi, pametniji i orniji nego što si ikad bio! Možda si samo malo umoran i razočaran.
Razumijem Antu Kostelića. Ne bih mu se rugao, nikad nisam pripadao tom svijetu vječne mladosti, i skoro da mogu osjetiti zašto se njemu čini da će imati mirovinu od 2500 kuna. Ono što je on bio ovome društvu i njegovim elitama ne samo da je nemoguće umiroviti nego je, na neki način, zlodjelo umiroviti. Svoju djecu, buduće svjetske prvake i olimpijske pobjednike, hranio je špekom i češnjakom. Skupa s njima spavao je u snijegu, podvrgavao ih spartanskom odgoju, nečuvenim tjelesnim naporima i ubitačnom treningu, i svojim vrlo jednostavnim i prostim načinom nadmašio sve velike i ozbiljne akademske sustave u stvaranju sportskih prvaka. Vlastitom je tijelu, i tijelima svoje djece, radio nešto što ljudi u razvijenom, komfornom i ugodnom zapadnom svijetu nipošto ne bi radili milim im tijelima. Odnekud, on je znao da oni postavljaju tu granicu ugode, koju nikad ne prijeđu. I tu ih je, prelaženjem granice, odlučio pobijediti. Uspjelo mu je među ostalim i zato što je imaginacija jednog Balkanca sposobnija zamisliti neusporedivo veće nevolje od nevolja koje će zamišljati neki Austrijanac, Nijemac, Kanađanin.
Otpočetka pa sve do mirovine Ante Kostelić bio je ogorčen čovjek. Najprije na Austrijance i Švicarce, na te – kako se u nas govori – velike skijaške nacije. Ljutile su ga privilegije bogatih. I kad bi mu djeca, pod njegovom dirigentskom palicom, pobjeđivala, i kad bi, u rijetkim trenucima i u neregularnim okolnostima, gubila, on je iskazivao jednaku ogorčenost, ljutnju zbog neke nama nevidljive nepravde, zbog neregularnosti koja nam promiče, a koja presudno utječe ne samo na stradanje njegove djece nego i svih nas Hrvata i ostalih malih naroda. Recimo, bjesnio je, pa je to prenio i na svog sina, zbog trenera koji na jednostavan i logičan način raspoređuju štapove ili kapije u slalomu i veleslalomu. Biva, na takav se način oštećuju pravi skijaši, a privilegiraju mediokriteti. Zanimljivo je kako se hrvatsko društvo preko Ante Kostelića borilo protiv mediokriteta, a za izvrsne, darovite, prave! Samo u skijanju, naravno. Te u ostalim gombalačkim aktivnostima. U ispoljavanju tjelesnosti, nikako i duha.
Kao i svi naši ljudi – ustvari kao i svi koji nisu svjesni Republike, zajedničkog interesa i smisla poreza – Ante Kostelić vodio se ovakvim načelom: uspjesi njegove djece uspjesi su nacije, te medalje zajednička su stvar, koju obitelj spremno dijeli i s najmanjim našim bratom i sestricom. Te medalje su Hrvatska, i neka se Hrvatska njima kiti i odlikuje, kao sa simboličkom potvrdom izuzetnosti svoje među narodima.
Ali novčanik s novcem u njemu, on pripada samo obitelji. Svojedobno je, dok mu je sin bio na počecima, gnjevno grmio da on neće plaćati takve pljačkaške poreze. I doista, država se strateški poklopila ušima, a sin se, da ne bude frke, kao i kći, pretpostavljam, prijavio u nekoj poreznoj oazi. Hrvatska je konkretnim novcem, Zagreb pogotovu, plaćala svoju fascinaciju Kostelićima. Izmišljeno im je Sljeme, stvorena je najčudnija utrka u Svjetskome kupu, na jedinom skijalištu koje nije od turističkog značaja, pokraj kojega nema hotela, koje ne služi turizmu, nego služi tek slavi jedne izuzetne skijaške i sportske obitelji. Uostalom, Snježna kraljica, nije li to Kostelićeva kći? Ironijom sudbine, ili semantičkom logikom, nikad nije osvojila titulu koja je po njoj nazvana.
Istina, sve vrijeme govorilo se da Hrvatska ima posredne materijalne, financijske i turističke, propagandne i svake druge koristi od obitelji Kostelić, kao i od slavnih njezinih nogometaša. Ali nitko nije uspio objasniti kakva je, precizno, i kolika ta korist, na čemu se zasniva, iz čega proizlazi. Istina će, ipak, biti da je najveća korist od sportskih uspjeha zapravo ta što se narod raduje i što se stvara kult etnonacionalnog samopouzdanja, uvjerenosti u vlastitu fizičku snagu i nadmoć. Je li takvo što korisno? I drugo: Ante Kostelić, prije svih ostalih, pokazao je roditeljima što mogu načiniti od svoje djece, samo ako ih dobro pritisnu. Svako je dijete, valjda, darovito za neki sport. Na ocu ili materi je da otkriju koji je to sport, a onda da rade. Ante Kostelić uzor je tom svijetu u čije se uspjehe, više nego i u što drugo, uzdaju naše vlasti.
Upoznao sam ga davno. Sjedili smo u hotelu Esplanade. On me uvjeravao da nije onakav kakvim sam ga prethodno bio prikazao u novinama. Doista je bio drukčiji. Nestvaran, posve artificijelan, samostvoren čovjek. Vrlo, vrlo ogorčen, opsjednut nekim svojim istjerivanjem pravde, samouk i načitan. Jedan od onih zanimljivih ljudi, ljudi za priču, kakve sretnete na tržnici, u kvartovskom kafiću, u vlaku – ako se još uvijek vozite vlakom, čiji su životi naprosto izvan nacionalnog standarda. Pomaknuti, iščašeni, luckasti, ti se ljudi uzdignu do javnoga i društvenog značaja. Ante Kostelić se uzdigao, i time je njegova lijepa i snažna životna priča postala opće dobro. I samim je time manje lijepa. Samim time, njegove su mane najednom počele zaklanjati i skrivati njegove vrline. Mana je, ako si javna osoba, govoriti o mirovini od 2500 kuna, a zaštićen si stvarnim i fiktivnim milijunima. Ali Kostelić to ne čini iz zla. On je dijete svoga vijeka i dijete svoje šašave drage glave. Čudan, čudan čovjek. Od stotinu gorčina načinjen i vazda osamljen u svojoj velikoj misiji. Žao mi je što nisam imao više živaca da ga promatram. Još mi je žalije što ga od nekih doba više nisam bio u stanju razdvojiti od njegove obijesne, nezanimljive i frustrirane publike, koja ga je nekontrolirano uzdizala i koja će mu se jednoga dana narugati.