FILMSKA PRIČA

Piše Rajko Grlić: Zbiljokazi su nam trebali da očistimo frustracije i da nas uvjere da postoje veći idioti od nas samih

Foto: VL
Piše Rajko Grlić: Zbiljokazi su nam trebali da očistimo frustracije i da nas uvjere da postoje veći idioti od nas samih
06.04.2021.
u 21:36
Zbiljokaz, što je dosta nakaradni prijevod realty showa, nema ništa zajedničkog ni sa zbiljom pa tako ni s njezinim pokazivanjem. On ne spada u realnost, ali ni u fikciju – on je glumljena i strogo kontrolirana realnost; jednom riječju: bastard.
Pogledaj originalni članak

Početkom godine “Jutarnji list” pisao je o tome kako su “New York Times” i “The New Yorker” svojim čitateljima preporučili knjigu “Café Europa Revisited” istarske mi susjede Slavenke Drakulić Swartz. To joj je sedma knjiga u izdanju Penguin Random House, najvećeg američkog izdavača.

U tu čast “Kolo sovinjskih sufražetkinja” organiziralo je vrtni domjenak na kojem sam držeći se distance bio, sjajnu Matoševićevu “Moru” pio i hvaljenu knjigu s posvetom dobio. U tom istom “New York Timesu” objavljen je i nekrolog pod naslovom “Pat Loud, Reality Show Matriarch of ‘An American Family’, Dies at 94”. U hrvatskom prijevodu; “Pat Loud, majka zbiljokaza ‘Jedna američka obitelj’, umrla u 94. godini”. William Yardley ovako počinje svoj tekst: “Prije ‘Pravih domaćica s Beverly Hillsa’, prije nego što su se pojavile Kardashianke, prije nego što je ideja o velikom i nenapisanom životu pred kamerama postala glavnom televizijskom oznakom, na javnoj televiziji prikazan je fantastičan program pod nazivom “Jedna američka obitelj” s čudesnim ženskim likom imena Pat Loud.

Gospođa Loud bila je kalifornijska majka petero djece. Pila je, smišljala razvod, obožavala i prihvatila svog otvoreno homoseksualnog sina. Sve je to učinila u Santa Barbari i sve pred kamerama – 1973. godine.” To što se danas računa kao prvi zbiljokaz (smiješnog li neokroatizma), snimljen je 1971. u rasponu od pet mjeseci kao dokumentarni film koji prati život jedne kalifornijske obitelji iz tzv. srednje više klase. Snimljeno je tri stotine sati filmskog materijala koji je dvije godine kasnije emitiran kao dvanaest jednosatnih epizoda. Bio je značajan prilog javne televizije tada izuzetno popularnom rodu dokumentarnih filmova zvanih “Cinema Verite”. Moja supruga Ana i ja imali smo zadovoljstvo upoznati Pat, tu hrabru ženu, i povremeno se s njom družiti u rasponu od gotovo četrdeset godina, od New Yorka do Los Angelesa i nazad.

Upoznao nas je naš najstariji njujorški prijatelj, pisac Kevin Scott. Bila je mirna i mudra osoba, literarni agent, koja je o životu pred kamerama i raspadu svoje obitelji napisala knjigu. Učinila je to da svakodnevno, kroz čitav život, ne bi morala odgovarati na dva uvijek ista pitanja: “Zašto ste pristali da kamere uđu u vaš život?” i “Jeste li se na kraju pokajali?”. Nije pristala sama, pitala je obitelj i svi su se složili da to može biti zabavno. A što se kajanja tiče, ne, nije se pokajala. Dapače. Kamere su samo ubrzale nešto što bi se ionako dogodilo. Zadnji put smo s njom razgovarali prije dvije godine na Kevinovoj svadbi u New Yorku. Bila je lijepa starica s blagim osmijehom i izvrsnim pamćenjem. Umrla je u svom domu u Los Angelesu mirno, u snu.

To što je počelo ozbiljnom dokumentarnom serijom, tijekom godina izrodilo se u reality show, za nas zbiljokaz, koji danas kao forma dominira televizijskim ekranima širom svijeta. Za to postoji puno razloga. Prije svega, televizije su tražile vrstu zabave koju mogu proizvoditi uz minimalna ulaganja i u neograničenom trajanju. Istovremeno, publika je bila gladna nečega što može poslužiti kao brzi bijeg iz vlastita života. Tražila je što jednostavnije čistilište vlastitih frustracija. Treći razlog leži u našoj prirodi da ogovaramo, da se nekome smijemo, izrugujemo. A za to je potrebno imati nekoga za koga vjeruješ da živi mizernije i da je puno veći idiot od tebe samoga. Reality show nudio je sve to.

Na kraju, jer svi zbiljokazi u sebe imaju ugrađenu kompeticiju, gledajući ih možemo navijati do mile volje i veseliti se ispadanju svakog nam bliskog “idiota”. Kako za tango treba dvoje, tako i za zbiljokaz treba onaj koji ga organizira i od njega ubire prihod, kao i onaj koji u tome svojevoljno sudjeluje. Najraširenije tumačenje za tako masivnu vojsku dobrovoljaca leži u Warholovoj, do nepristojnosti zlorabljenoj rečenici: “Svatko će u budućnosti imati 15 minuta svjetske slave.” Gledajući od sedamdesetih do danas, od gospođe koja je vrata svojeg doma otvorila kamerama do bolesnika koji je zahvaljujući reality showu postao predsjednik Amerike i nju pretvorio u reality show, svijet se drastično promijenio.

Pitanje glasi; jesu li televizije, sve pohlepnije za novcem, ljestvicu civiliziranosti spustile ispod nule, kao što je to učinio Fox News koji je pet godina luđaka upotrebljavao kao junaka svog “Fake News Reality Showa”, ili svijet nezaustavljivo postaje sve tužnije i vulgarnije mjesto? No vratimo se kući. Naša javna televizija dolaskom nove države odustala je od domaćih dokumentarnih filmova, ukinula je ono što je dobrim dijelom i čini javnom televizijom. Bojali su se da svakodnevna stvarnost koju ti filmovi donose neće naići na razumijevanje njihovih poslodavaca; HDZ-a, države i Crkve koji ih svakodnevno, s prijetećim tonom u glasu, pitaju: “Kaži mi tko je najljepši, najpametniji i gdje žive najsretniji ljudi na svijetu.”

Taj nedostatak nefrizirane stvarnosti komercijalne televizije pronašle su u zbiljokazima, idealnom nadomjesku za stvarnost. Prvi hrvatski zbiljokaz prikazan je 2003. na Novoj TV. Zvao se “Story Supernova”. U njemu su se, kao i u “American Idolu”, originalu po kojem je rađen, tražile nove muzičke zvijezde. Od tada do danas njihov broj buja, kvaliteta je sve šarenija, a junaci sve tužniji. Da me javna televizija pita, a mudro je od nje da ne pita, imam li ideju za neki naš domaći, originalni zbiljokaz lišen skupe licence, ja bih spremno odgovorio: “Da. Imam!” i objasnio da bih ga radio iz želje da pomognem našem premijeru. U prošloj Vladi napustio ga je neugodno veliki broj ministara uhvaćenih s prstima duboko u domaćem pekmezu.

Svakog od njih premijer, onako skrušen i samozatajan kakav već jest, mjesecima je branio od novinara koji su uporno otkrivali njihove laži, lopovluke i prijevare. Tvrdio je da je sve to samo novinarska histerija i da se ne može odreći svojih ministara i ministrica, kao ni svojih župana i gradonačelnika, dok detaljno ne sazna za što su optuženi. U tom ogromnom trudu, koji se na kraju po pravilu uvijek pokazao bezuspješnim, leži i veliki dio razloga za stanje u kojem nam se nalazi država. Od silnog branjenja bližnjih mu HDZ-ovskih lopova i njima naklonjenih sudaca, naš vođa jednostavno nema vremena baviti se državom i njezinim problemima. Da ima, država nam sigurno ne bi, i to manje-više u svemu, bila na začelju europskih zemalja. Kako se to ne bi ponovilo i s ovom vladom, a indikacije to nagovješćuju, predlažem zbiljokaz pod radnim naslovom “Pomognimo premijeru”.

Bio bi to zbiljokaz na najvišem nivou, kakav dolikuje ne više tako mladoj i dobrano pokradenoj državi. On bi počeo svečanim činom u Banskim dvorima gdje bi svaki ministar i ministrica u Vladi Republike Hrvatske potpisao/la ugovor o dobrovoljnom sudjelovanju u zbiljokazu sve dok obnaša ministarsku dužnost. Ugovor bi detaljno razradio sve obveze sudionika, kao i tehničke detalje same izvedbe. Početni članci govorili bi o tome da potpisom ministar ili ministrica pristaje da dvadeset četiri sata sedam dana tjedno bude pod nadzorom kamera i mikrofona. Da uz to pristaje da svi telefonski razgovori, poruke, e-mailovi i ostali oblici elektroničke komunikacije budu javni tijekom obnašanja mandata.

Jedini izuzetak bila bi spavaća soba u koju se neće moći unijeti mobiteli, kompjutori ili tableti i u kojoj, za svaki slučaj, neće biti telefonskog signala ni interneta. To pravilo o zabrani komuniciranja u potpuno izoliranoj sobi odnosilo bi se i na osobu s kojom ministar ili ministrica dijeli ložnicu. Neću dalje otkrivati sadržaj ugovora, jer njega prije svega moraju pregledati producenti i advokati kako kasnije ne bi došlo do nesporazuma i mogućih zloupotreba. Samo ću napomenuti da će za potrebe “Pomognimo premijeru” javna televizija morati otvoriti peti kanal. Na ekranu tog programa dvadeset četiri sata dnevno stajat će svečana fotografija sa stuba Hrvatskog sabora na kojoj ponosno stoje predsjednik Vlade i njegovi ministri i ministrice. S posebnim daljinskim upravljačem moći će se izabrati ministar ili ministrica kojeg ili koju želite pratiti.

Uz to će postojati i mogućnost da se nekolicina njih prati paralelno i istovremeno slušaju njihovi telefonski razgovori, čitaju poruke i e-mailovi. Kad nekog od ministara ili ministrica uhvate u lopovluku, a historija nas ući da će se to prije ili kasnije opet dogoditi, njega će, ili nju, i u Vladi i na fotografiji, jednostavnim postupkom photoshopa, zamijeniti novi. Svjestan sam da će udruge za ljudska prava, od Zorana Pusića do Vesne Teršelič, oštro protestirati protiv takve ideje, tvrdeći da ona ne samo zadire već i grubo narušava osnovna ljudska prava o privatnosti. Što je najgore, ja se s njima potpuno slažem, ali mislim da u ovom trenutku građani Hrvatske nemaju drugog izbora. Ili ćemo imati premijera izluđenog branjenjem raznoraznih HDZ-ovih lopova i njima pridruženih sudaca, ili ćemo i njemu i javnosti omogućiti potpuni uvid u živote njegovih ljudi i na taj način mu dati priliku da mirno vodi zemlju u bolju budućnost.

Zbiljokaz, što je dosta nakaradni prijevod realty showa, nema ništa zajedničkog ni sa zbiljom pa tako ni s njezinim pokazivanjem. On ne spada u realnost, ali ni u fikciju – on je glumljena i strogo kontrolirana realnost; jednom riječju: bastard. Zbiljokaz “Pomozimo premijeru” tu bi hrvatsku riječ napokon opredmetio, ispunio njezin smisao. Prijedlog je tu. Da se ne kaže da građani nisu spremni pomoći domovini; točnije rečeno – premijeru koji se s njom potpuno poistovjetio. Odluka o snimanju je sada u njegovim rukama, kao i u rukama njegove javne televizije. 

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

Avatar rubinet
rubinet
14:50 08.04.2021.

Neugodno je čitati uradak solidnog režisera kojemu je ideološko breme gurnulo objektivnost u drugi plan .