Diplomaciju, pa i onu modernu hrvatsku, uvijek prati dojam mnogih običnih građana koji na diplomate gledaju kao na sretnike s dobrim plaćama, lagodnim životom u inozemstvu i ne pretjerano mukotrpnim poslom. Čini se da je takav dojam postojao i u Dubrovačkoj Republici jer je u arhivskoj građi sačuvano i jedno pismo u kojem Senat upozorava nesnalažljive poklisare harača (dubrovačke plemiće poslane u Istanbul na diplomatsku misiju predaje harača) da ne zabušavaju, nego da rade i isporuče željene rezultate.
S Turcima treba ađiškat
"Ako vi samo tamo stojite i ništa ne činite, nego samo gledate i čekate, zaludu će biti sva spenza i muka, erbo s Turcima treba ađiškat, i govorit, i maneđavat se. I za ti uzrok mi smo vas tamo poslali, a ne samo da gledate i da čekate", piše u tom pismu, citiranom u knjizi Vesne Miović "Dubrovačka diplomacija u Istanbulu".
Možda ne bi bila loša ideja to pismo prepisati i još jednom poslati u sva naša diplomatska predstavništva?! Zadatak diplomata je "neizbrojnu množ hitrina u svojoj svijesti zamisliti", kako je to opjevao poklisar harača Jaketa Palmotta (Palmotić Dionorić) u svom slavnom epu "Dubrovnik ponovljen", u kojemu opisuje strahote velikog potresa u travnju 1667., oporavak srušenog Dubrovnika i diplomatska nastojanja da se sačuva njegova sloboda.
Palmotta je bio dubrovački vlastelin, književnik, ali i jedan od najvještijih dubrovačkih diplomata. Već je dvaput obnašao dužnost poklisara harača 1657. i 1665. i upravo se vraćao iz posljednjeg poslanstva kad je, u Foči, primio vijest o velikom potresu u Dubrovniku. Vratio se u grad i pronašao mrtvu suprugu i četvero djece, a dva mjeseca kasnije prihvatio se novog poslanstva: u rujnu 1667. otputovao je u Jedrene (turski grad na tromeđi današnje Turske, Grčke i Bugarske), gdje je sultan Mehmed IV. često boravio i u čijoj je okolici lovio. Suočen s beskrupuloznim, okrutnim i pohlepnim Kara-Mustafom – tada formalno kajmekamom velikog vezira, ali zapravo operativnim vladarom iz sjene koji se s Dubrovčanima sukobljavao i prije potresa – Jaketa Palmotta izvojevao je veliku pobjedu u jednoj od najvećih diplomatskih bitaka u povijesti Dubrovačke Republike. Napisao je jedan od najboljih dubrovačkih govora Turcima i izrekao ga nevjerojatno dirljivo pred sultanom, kojemu je svaka pojedina riječ opsjela dušu i misli. Potresen tim govorom, sultan je naložio Kara-Mustafi da odustane od nemogućih zahtjeva i da bude blagonaklon prema Dubrovčanima.
Sultan Mehmed IV. razumio je hrvatski, pa je slušao riječi koje je izgovarao Jaketa Palmotta i nije se, poput ostatka dvora, uzdao u riječi prevoditelja Andrije Andriascija. No, prevoditelji na turski jezik, takozvani dragomani, igrali su bitnu ulogu u mreži dubrovačke diplomacije u Istanbulu. Do polovice 16. stoljeća dubrovački su poklisari regrutirali svoje dragomane iz redova lokalaca, osmanskih podanika u Istanbulu. Povjesničarka Vesna Miović navodi da su Dubrovčani vjerojatno bili jedini strani diplomati koji nizu zazirali od pripadnika islamske vjeroispovijesti, ali s vremenom su i Dubrovčani postali oprezniji. Počeli su u Dubrovniku školovati domaće ljude za prevoditelje na turski jezik. No, pokazalo se da nije lako naučiti studente ne samo teško savladivim jezicima kao što su arapski i turski, nego i običajima i kulturi, pa je Senat za prevođenje koristio i dubrovačke trgovce koji su ovladali i jezikom i običajima. To se pokazalo mudrom politikom jer su Mlečani, primjerice, uzimali lokalne Levantince i imali s njima problema jer su ti osmanski štićenici europskog porijekla bili trajno nastanjeni u Istanbulu i ondje posjedovali nekretnine pa im je naklonost osmanskih vlasti često bila važnija od naklonosti mletačkih ili drugih vlasti.
Engleska je kao svog dragomana početkom 18. stoljeća koristila Luku Chirica, koji je bio unuk prvog dubrovačkog konzula u Istanbulu Luke Barce (također radio kao dragoman za Dubrovčane). Kad je Luka Barca umro, Dubrovčani su za novog konzula uzeli Luku Chirica, koji je nastavio raditi kao engleski dragoman, ali je dubrovačku službu prihvatio kao prirodnu obvezu prema domovini. Kako opisuje Vesna Miović u knjizi "Dubrovačka diplomacija u Istanbulu" citirajući knjigu Grge Novaka, činjenica da je Chirico istodobno i engleski dragoman i dubrovački konzul bila je korisna Republici pri sklapanju mira u Požarevcu 1718., kada je Dubrovnik želio ukloniti Mlečane sa svojih granica. Posrednici između zaraćenih strana (Osmanlija, Austrijanaca i Mlečana) bili su Englezi i Nizozemci. Republika nije imala pravo na službenog zastupnika. Ipak, za njene se interese zalagao Chirico kao dragoman engleskog posrednika. A mletačko-osmanska granica uspostavljena Požarevačkim mirom 1718. uglavnom predstavlja i današnju granicu između Hrvatske i BiH.
Lupežu konavoski!
U Istanbulu su dubrovački poklisari harača održavali kontakte sa stranim diplomatima, a postojao je točno utvrđeni redoslijed: prvo su išli francuskom konzulu, pa engleskom itd. Povjesničarka Vesna Miović otkriva u svojoj knjizi da je francuski konzul godinama bio uvrijeđen i hladan prema Dubrovčanima jer mu poklisari 1654. nisu čestitali Božić. Ukupni troškovi poslanstva kretali su se od iznosa u visini jedne trećine harača koji se plaćao sultanu do iznosa u visini čak 110 posto harača 1792. No, plaća dubrovačkih poklisara koji idu u Istanbul bila je za oko 10 posto niža nego plaća poklisara koji su išli na Zapad. Jedno pismo iz 17. stoljeća navodi da su se dubrovački poklisari "potucali po Istanbulu u potrazi za smještajem, koji su s dopuštenim novcem pronalazili jedino u bijednim kućercima".
A zbog novca bi ponekad izbila i svađa među dubrovačkim poklisarima. Sekundo Gozze – vješti diplomatski plačljivac s kojim smo počeli ovaj feljton pa ga s njime i završavamo – bio je u jednom trenutku prozvan da se u Istanbulu brine samo o svojim dnevnicama i o tome kako će nabaviti vino za vlastite potrebe. U jednoj svađi između Gozzea i Marina Caboge, do uličnih prolaznika kroz zidove bijednog kućerka dubrovačkih poklisara u Istanbulu dopirale su tako i ovakve riječi: "Lupežu konavoski"! "Lupežu pučanski"!
>> Dubrovački diplomati otkupljivali su otete koji su završili u roblju
>> Dubrovnik kao CNN: Imali su sve vijesti i zbog toga su bili bitni
to su naši uhljebi u HR diplomaciji, njih to ne brine, važno je imati službenu karticu i automobil, a za ostalo - koga briga