Desnica je patriotska, ali mnogo češće i mnogo radije puca po svojim sunarodnjacima nego po napadačima na svoju zemlju.
Rečenica koju je u megadjelu “Dunav” napisao Claudio Magris sažela je smisao hrvatske desničarske političke konjugacije koja je glagol bjesnjeti svela na prvo lice množine. Lažni dojam snage i odlučnosti koji oko sebe ostavlja ova hereditarno kukavička bulumenta, što u banalnim trenucima smogne snage ženama poručiti “kuš” ili “šteta što nisi muškarac”, može se pratiti uzduž i poprijeko povijesti koju je jedan od naših umnih velmoža nazvao bespućima. Hrvatska desna politička elita uvijek je brže-bolje bacala narodne interese pred noge drugih, samo da bi sačuvala kloaku vlastitih privilegija.
Naša povijest zapravo je kronologija izdajstava i predaja. Narodnim identitetom i jezikom najprije smo trgovali između Vatikana i Carigrada, onda smo 1102. okrajak ponosa bacili pred noge Mađarima, pa smo 1527. odjurili u Cetingrad dogovoriti se da ostatke ostataka damo u naručje Habsburzima, pa smo 1918. završili u Beogradu, gdje smo Karađorđevićima stigli kao ratni plijen, a sve pod krivom autosugestijom da smo došli pregovarati, da bi u velikom finalu 1941., najhrvatskiji među nama Hrvat iz Bosne obalu i pola zemlje s pripadajućim joj narodom dao Talijanima kao najrječitiji znak hrvatske neovisnosti i samobitnosti. Jer, jebi ga, ako si stvarno nezavisan, onda možeš dati pola države bilo kome da te nitko ništa ne pita i nikome ne moraš odgovarati.
U međuvremenu, naravno, razapinjali smo i sakatili vlastite seljake ako bi se pobunili zbog prekomjernog izrabljivanja, užarenim krunama i raščetvorivanjem smo nagrađivali seoske vođe za to što su stali pred nezadovoljne nezahvalnike i poveli ih. Protubožjim, protunacionalnim, protupravnim smo proglašavali svaki pa i usamljeni glas pameti koji se usudio javno postaviti pitanje što nam se to radi. I u toj muci, tom stalnom šibanju već ionako iskrvarenih narodnih leđa, parazitirale su kolone povijesnih veličina koje bismo danas pognute glave s poštovanjem i ponizno morali prihvaćati kao očeve nacija, svece, zaštitnike, elitu. A “sve sama kurva, muška i ženska”. Dokoturali su se ti stavovi i do naših dana, do likova koji vas čekaju u busijama intelektualne nedostatnosti i koje vi svojom šutnjom pretvarate u monstrume, u silnike i gospodare života i sudbina.
Pokušajte se prisjetiti svih ministara koji su prodefilirali Plenkovićevom Vladom pa ćete najprije shvatiti da ste ih pola već zaboravili, a onda i sami sebe iznenaditi kad krenete provjeravati popis tko je sve sjedio u foteljama koje plaćate. Da o svim prethodnim vladam i ne govorimo! I u tom zaboravu i leži bit značenja svakog od tih naizgled moćnika pred kim su strepili i javnost i mediji i građani, kojima smo zajednički čuvali ugled koji ga nikad nisu ni imali. Ja sam u Jugoslaviji živio 23 godine. U Hrvatskoj živim već 30 godina. Znači, većinu života proveo sam u ovoj državi koja je samu sebe dovela do ruba smisla i razloga postojanja. Nitko tko je normalan i iole dobronamjeran već odavno za sve neuspjehe, promašaje i zločine koje smo sami sebi počinili unutar ovih operetnih granica ne može niti smije kriviti Jugoslaviju, socijalizam, Tita, Srbe.
Nitko nam ni za što nije kriv osim nas samih. Hrvatsku su upropastili Hrvati, od nje su napravili moralnu sprdnju, politički kupleraj, ekonomskog prosjaka, religijski apsurd, društveni poraz, socijalni holokaust, kulturnu periferiju, obrazovni ponor, državotvorni alibi. Hrvatska danas slika je cijelog naraštaja, s jedne strane najnečasnijih ambicija i poriva, s druge strane šutljive rezigniranosti i permanetnog popuštanja.
Voljeti Hrvatsku ili je “barem pokušati razumjeti može se isključivo putem pobune”. Ako živite u njoj i nemate primjedbi, s vašim intelektom ili s vašom moralnom standardizacijom nešto temeljito nije u redu. Ovakvom stanju podilazit će, branit će ga i zaklinjati se u nj oportunisti, sitnomonetarne račundžije koji vide u gužvi jednokratnu priliku da namire niske porive i u opskurnosti svojih pobratimstava podijele plijen osvojen na juriš iza narodnih i dalje krvavih leđa. Nemojte više šutjeti. Ne dopustite da vas preplaše, umire, stjeraju u kut. Pitajte, vičite, rogoborite, prozivajte, optužujte, dišite im za vrat. Ne nasjedajte na foru da, ako činite sve to, ne volite ovu zemlju. Upravo suprotno, time ćete pokazati da je volite i da razumijete trenutak u kojem se ona nalazi, da vam je stalo.
Pokazat ćete da samo preko vašeg straha kukavice postaju snažni, otkrit ćete i sami sebi da su ove samoprozvane elite golo dno bez trunke časti, nakaze koje u virtualnom svijetu izmišljenih autoriteta postoje kao – autoriteti. Doba koje je gramzivost proglasilo za najveću vrlinu učinilo je nasilje i zakon jačeg legitimnim načinom komuniciranja između različitih slojeva pa jači, beskrupulozniji, krvoločniji, dakle ambiciozniji, pobjeđuju i oblikuju stvarnost. Zaogrnite ih hrvatstvom, i što dobijete? Šaku hulja koji će za cent prodati vlastitu mater ako nije članica predsjedništva neke stranke ili upravnog odbora neke tvrtke. Pobunite se za Hrvatsku.
Pokažite im šaku, „bosanski grb“, pokažite im da ste živi i da razmišljate pa će ovi lideri koji su se javljali i ovi koji se upravo javljaju postati baš ono što biti i jesu: utvare hrvatskih kapitulacija.
Tekst bi djelovao puno uvjerljivije da ga nije napisao lik koji je od strane austrijskog gazde postavljen pljuvati po Hrvatskoj i širiti primitivnu propagandu, i koji u istinskoj tržišnoj medijskoj utakmici ne bi mogao pisati ni u Kupusovom listu.