Nije sasvim jasno nameću li se kršćanima u nas proturječnosti kako bi bili zreliji, mudriji i savjesniji ili ih se želi dodatno zbuniti, dezorijentirati i nametnuti im čak osjećaj krivnje. Jasno se to vidi upravo na pitanju pobačaja i njegove zakonske regulative, odnosno životne i legislativne prakse koja, kada se smjesti između čekića suvremena morala i nakovnja kršćanskog nauka, sigurno traži budnost i angažiranost današnjih kršćana, ali kakvu? Rascjep u savjesti, kako osobnoj, tako i o onoj općoj i javnoj, možda je ovih dana ponajbolje ocrtao isusovački bogoslov i kolumnist portala Bitno.net Hrvoje Juko, komentirajući nastup jednog poznatog političara – liječnika ginekologa, koji je na jednoj televiziji rekao kao je u svojoj karijeri napravio otprilike 400 pobačaja.
Na stranu to što je taj političar bio svojedobno i ministar zdravstva i što se deklarira kao desno pozicionirani demokršćanin, Juka ga promatra isključivo kao katolika, člana Katoličke crkve, pitajući se je li ga Crkva zbog toga ekskomunicirala oko 400 puta. Odgovora na to pitanje, dakako, nema. Juka citira kanon 1398. Zakonika kanonskog prava koji kaže da “tko nešto poduzme radi pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno”. Dakle, ne čeka se presuda odgovarajuće crkvene vlasti, već je unaprijed izrečena, a ekskomunikacijom vjernik u prvome redu gubi pravo na pričest, tj. zajedništvo. Kazna se, dakako, može otpustiti u sakramentu pomirenja. Što, u konkretnom i sličnim konkretnim slučajevima, dakako, nikome javno ne bi smjelo pasti na um preispitivati.
Međutim, ono što se može preispitivati nije ni svojevrsna politička lakomislenost i nemudrost dotičnog političara – liječnika ginekologa da se “hvali” takvim brojkama. Nije niti stega crkvenog zakonika, koji na taj način kristalno jasno govori o kršćanskom stavu prema životu, čiji je prekid na bilo koji način očito ubojstvo, nego traženje najboljeg odgovora kako u današnje vrijeme zaštititi život u njegovoj apsolutnoj vrijednosti, u vremenu u kojemu na mnoge načine visi o niti zbog toga što je čovjek na sebe preuzeo božje atribute pa određuje i kada počinje i kada završava život.
U Hrvatskoj se ponuda širi iz vjerničke baze – od dobrohotnog Hoda za život, preko angažirane molitvene inicijative pred bolnicama do agresivnijih zahtjeva za izmjenom zakona. No, čini se da primjer spomenutog političara – liječnika ginekologa najviše progovara o svačijoj pojedinačnoj savjesti, koja je “kamen zaglavni” kršćanskog morala i nauka, a koja se neće pokoriti nijednom zakonu, kako civilnom tako i kanonskom, ako ne spozna bit Božjeg zakona i ne uskladi u potpunosti svoj život s njime. To je jedino mjesto na kojemu, za kršćanina, nema proturječnosti. Sve drugo mogu biti zamke i opasna lutanja, koja često služe za namirenje nečijih političkih apetita i kojima je danas u središtu pitanje života, a sutra može biti nešto sasvim drugo.
>>Papa Franjo omogućio svećenicima da daju oprost za pobačaje
Je li taj čovjek ima pravo na ispovijed? Je li taj čovjek ima pravo na oprost? Je li taj čovjek ima pravo na kajanje? Je li taj čovjek ima pravo ići u crkvu? A zašto se ljudi igraju Boga? Stroga pravila, razni kanoni su ipak produkt čovjeka, grešnog sama po sebi, pa ako je tako zašto smo prestrogi? Kako je moguće da isti ljudi koji se groze pobačaja održavaju mise za Pavelića i slične? Kako se može blagoslivati oružje i vojne postrojbe kojima jest zadatak da ubiju, pa taman u obrani? itd.itd.