Američkom državniku Benjaminu Franklinu pripisuje se jedna zanimljiva izjava iz vremena sastavljanja američke deklaracije o neovisnosti 1776.: znajući da sada, nakon deklaracije, svoju slobodu tek moraju izboriti na bojnom polju, Franklin je navodno ustvrdio da će potpisnici i američki domoljubi “morati visjeti zajedno jer u suprotnom, sasvim sigurno, svak’ će visjeti sâm”.
Nakon tvrdnje francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da je NATO u stanju moždane smrti, otvara se niz pitanja o najmoćnijem vojnom savezu u povijesti, ali sva bi se mogla sažeti u jedno: visimo li zajedno ili visimo svaki sâm sa sobom?
NATO je, kao najmoćniji savez, u stanju preživjeti svakakve izazove i prijetnje, ali pitanje je može li preživjeti situaciju u kojoj američki predsjednik Donald Trump s jedne strane Atlantika inzistira na tvrdnji da je NATO zastario i ima rezerve prema konceptu zajedničke obrane; francuski predsjednik Macron s druge strane Atlantika tvrdi da je NATO u stanju moždane smrti i također ima rezerve prema konceptu zajedničke obrane; a uz ta dva s Atlantika, tu je još i “bolesnik s Bospora”, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan koji ignorira američka upozorenja da kupnja ruskog sustava sofisticirane protuzračne obrane S-400 nije kompatibilna s članstvom u NATO-u i koji napada Kurde kao najvažnije zapadne saveznike na terenu u borbi protiv terorističke skupine ISIS na sjeveru Sirije.
Macronov intervju tjedniku Economist, u kojem je izrečena tvrdnja o NATO-u u stanju moždane smrti, jako je zanimljivo štivo iz kojeg se vidi da francuski predsjednik nastoji razmišljati izvan okvira kako bi pronašao odgovore na goruća pitanja za Europu danas. U načelu, razmišljanje izvan okvira je dobro. Samo što Macron nije analitičar nekog think-tank instituta, koji si može dozvoliti izlete u grublje ocjene kako bi svoju poruku učinio jasnijom, nego je predsjednik Francuske, koji mora zvučati odgovornije da ne bi svojim riječima i postupcima radio više štete nego koristi. Sudeći prema reakciji Macronovih savjetnika nakon objave intervjua, Macron je svjesno preuzeo taj rizik: želio je zvučati grubo kako bi potaknuo uspavane europske saveznike da se trgnu do NATO-ova sastanka na vrhu u Londonu 3. i 4. prosinca. Odgovor na pitanje vise li europski NATO saveznici zajedno ili visi svatko za sebe možda će biti jasniji nakon Londona.
Možda se sva bura nakon Macronova udaranja po NATO-u slegne na neki kreativan način. Na kraju krajeva, nije ovo prvi put da je Francuska izazvala šok za NATO: prije 50-ak godina ta povijesno najstarija saveznica Amerike odlučila je izaći iz zapovjednih struktura NATO-a, protjerala sjedište NATO-a iz Pariza i ispratila američke vojnike s francuskog tla, pa je svejedno NATO preživio i dva desetljeća kasnije odnio pobjedu u Hladnom ratu. Tako da uvijek treba na umu imati i povijesnu perspektivu, jer političke krize znale su biti i veće, samo nije bilo Twittera i Facebooka da se potencira kolektivnu dramu.
No, drama je realna, htjeli to neki priznati ili ne. Nikad članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora, koji govori o principu kolektivne obrane, nije bio slab kao što je danas, u eri Trumpa, Erdoğana i Macrona. To nije bezazlena stvar ni za Hrvatsku.
Šokovi koje Macron proizvodi, od blokiranja otvaranja pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom do verbalnog udaranja po NATO-u, događaju se zbog činjenice da se francuski predsjednik osjeća kao lider Europe koji nema s kime razgovarati o teškim odlukama koje misli da treba donijeti. Macron je nestrpljiv. Njegov govor na sveučilištu Sorbonne, prije više od dvije godine, bio je pun ideja o velikoj reformi EU, oko kojih je Macron očekivao neku reakciju i protuprijedloge Berlina, što je preduvjet da se neke od tih ideja i prijedloga uobliče i pošalju dalje u raspravu i usvajanje na razini čitave EU.
Ali, ozbiljnog dijaloga te vrste nije bilo jer su se u Berlinu prvo čekali novi izbori, pa se dugo čekalo formiranje vlade, pa se sada čeka da ode kancelarka Merkel kojoj je ovo posljednji mandat… I Macron još uvijek ne osjeća da ima s kime zaplesati tango koji zamišlja. Postaje nervozan, žuri mu se, postaje skloniji lomiti stvari preko koljena umjesto čekati. Jer, predosjeća da će njegova protukandidatkinja Marine Le Pen, koja je 2017. dobila 34 posto glasova Francuza, u izostanku Macronovih uspjeha u velikoj reformi Francuske i Europe ciljati na 40 ili 45 posto, a to je već jako blizu pobjedi. A ako Francuska ima predsjednicu Le Pen – vjeruje i Macron i velik dio političara i analitičara u Europi - nema više europske Francuske, a bez nje nema ni EU. Problem s takvim Macronovim raspoloženjem je što, u nestrpljivosti, može proizvesti realnu štetu prije no što se pojavi zamišljena korist.
makron i franzuska su izgubili sve kompase. Drzava im je prezaduzena i nema alternative niti izgleda na bolje.citava meinstream politicka scena je korumpirana te drustvo im je rasulu. gdje god okrenes i pogledas extremna ljevica im vlada drzavom i vodi je u propast. maria la pen ce ionako dobiti izbore te to je jos jedini spas i nada za francusku. nisu u stanju provesti niti jednu jedinu reformu, povisiti porez ili bilo sta te spasiti drzavu od propasti i takvi bi sada trebali biti uzor ostatku evrope i preuzeti vodstvo. neka idu van iz nato boze mili svako neka ide gdje misli da mu je bolje, ovako su samo balast amerikancima i ostatku takozvanih saveznika jer ih se nemoze otvoreno kritizirati niti ici protiv njih u vlastiti interes. franzuska je jedno dekadentno drustvu koje vec 20 godina samo propada i unistava samo sebe te sve koji se na njih vezu