Pjevam i zaboravim na bolest, a najteže je što ću ostati bez kose

– Najteže mi pada spoznaja da ću izgubiti kosu. Rastužim se kad se sjetim da će ono što sam godinama puštala već u petak završiti u smeću – priča Ivana Hlupić nesvjesno gladeći svoje duge riđe uvojke. Slapovi guste crvenkaste kose, objašnjava ona, 22. će siječnja u povijest otići zbog vijesti koja ju još od studenog noću drži budnom – na kapilarama njenog velikog mozga nekoliko se mjeseci razvija zloćudni tumor.

Planovi za budućnost

– Promjene na mozgu otkrivene su nakon što sam zbog učestalih glavobolja, vrtoglavice i mučnina poslana na CT i magnetsku rezonanciju glave – smireno tumači Ivana, prisjećajući se dana nakon kojeg je sve krenulo nizbrdo.

Snovi o zaposlenju, planovi za budućnost, povjerenje da moj život tek sada, nakon mature, počinje zbog jednog su liječničkog pregleda, priča hrabra devetnaestogodišnjakinja, odjednom bačeni u drugi plan. Kad se vlastito tijelo okrene protiv tebe, važno je samo ostati živ...

– Lagala bih kada bih rekla da se ne bojim, ali strah je u ovoj situaciji, čini mi se, sasvim normalan. Na ovo te jednostavno ništa ne može pripremiti... Ako ne ostaneš optimističan i u sebi ne pronađeš snage za borbu poludjet ćeš – razmišlja Ivana na glas potkrepljujući svoju tvrdnju širokim osmijehom. A hrabra je Zagrepčanka, otkriva nam njena majka Višnja, na borbu protiv bolesti navikla još od rođenja.

Majka u strahu

 – Ivana je pri porodu zaražena Escherichiom coli, godinama boluje od kroničnog gastritisa, u glavi zbog hidrocefalusa ima ugrađenu pumpicu za odvođenje viška likvora, za “rutinske” je operacije vađenja mandula zbog liječničke greške zamalo iskrvarila... Ma, baš nekako nema sreće. Čak je i zbog dobrovoljnog davanja krvi prije dvije godine umalo stradala jer liječnici nisu zamijetili da boluje od anemije – nabraja zabrinuta majka i priznaje da već sada strepi od ishoda kćerine operacije.

Dok mama opravdano strahuje, Ivana crne misli tjera dugogodišnjim hobijem, pjevanjem u crkvenom zboru župe sv. Petra, a potajno sanja i o upisu solo pjevanja na Glazbenoj akademiji. – Kada pjevam zaboravim na sve, čak i na bolest, no nisam sigurna hoće li mi mama uz svoju plaću od 2400 kuna moći priuštiti studij. Zapravo, ne znam ni kako ćemo skupiti novac za pidžamu, papuče, ogrtač i ostale stvari koje će mi zatrebati u bolnici... A tek perika? Joj to sigurno nećemo moći platiti – sramežljivo priznaje.