Jednom direktor uvijek direktor. Ova definicija bi se mogla primijeniti na bezbroj političara i raznih dužnosnika, uz čast izuzecima, koji su fotelje Sabora ili Vlade zamijenili za ništa manje udobne fotelje u nekoj od državnih tvrtki ili agencija gdje će biti također masno plaćeni.
Pri tome svoja primanja ne moraju pravdati kvalitetnim rezultatima poslovanja ili nekim drugim pokazateljima koji bi govorili o njihovu radu. I dalje će oni imati ne samo plaće na europskoj razini nego i službene mobitele, automobile, kartice za reprezentaciju…
Potvrđuje to i nekoliko zadnjih primjera. Bivši potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Tepeš zasjest će u fotelju zamjenika ravnatelja Matice hrvatske. I nekadašnji splitsko-dalmatinski župan Zlatko Ževrnja se dobro uhljebio pa će i on postati jedan od direktora u Hrvatskim vodama.
Plaća će biti slična onoj kakvu je imao kao župan tako da ga previše niti neće smetati činjenica da je zasjeo na mjesto direktora odjela koji malo tko može samo tako zapamtiti. Ali koga to još briga? I Tomislav Čuljak riješio je svoju dalju egzistenciju pa će on, kako su mediji pisali, saborske klupe zamijeniti radnim mjestom savjetnika Uprave u Odašiljačima i vezama. Koliko zna o tome i zna li uopće što o tome manje je važno onima koji su odlučili o tome. Važno je savjetničko mjesto koje je, pogađate, dobro plaćeno i nosi niz privilegija.
Ovo su samo tri zadnja primjera koja govore kako se uhljebljuje u Hrvatskoj iako je takvih primjera bezbroj i to ne samo na državnim razinama nego i u gradovima i županijama. Pri tome nebitno je koje ste političke stranke član jer u cijeloj toj priči nema izuzetaka. Na isti način rade svi bez obzira o boji dresova koje nose.
Da svi razmišljaju na isti način dokazuju i plaće kakve su si dodijelili župani širom Hrvatske, a koje se graniče s onima u rubrikama “vjerovali ili ne”. Naime, drugoga objašnjenja nema kada vidite da župani mjesečno primaju po 17-18 tisuća kuna dok im sugrađani kopaju po kontejnerima, jedva sastavljaju kraj s krajem ili pak napuštaju Hrvatsku u potrazi za boljim sutra.
Međutim, nisu samo oni uhljebljeni na teret poreznih obveznika nego su svoje “mjesto pod suncem” pronašle često i njihove supruge, djeca, braća, sestre… Sve njih vrlo često plaćaju isključivo porezni obveznici jer ta je plaća, barem kada se njih tiče, najsigurnija i najbolja. Poslije svega ostaje samo nejasno kako je moguće da takvi “stručnjaci” koji redom postaju direktori, ravnatelji ili nekakvi savjetnici nisu prepoznati na tržištu rada od tvrtki iz realnoga sektora.
Zar je moguće da niti jedna od vodećih hrvatskih tvrtki nije prepoznala njihovo znanje i potencijal te ih angažirala kako bi mogli ostvariti još bolje poslovne rezultate. Njihovu stručnost nisu prepoznale niti tvrtke koje su u problemima pa da ih konsolidiraju i učine uspješnima. Jedini zaključak je kako je zapravo problem u tim tvrtkama koje nisu prepoznale sav potencijal tih kadrova. Poslije svega mogu samo reći – jednom direktor uvijek direktor, jednom na teret poreznih obveznika uvijek na teret poreznih obveznika.
Posljedica, kreditni rejting, kategorija:smeće. Pa tko voli nek bude poduzetnik uz PDV od 25%, porez na dobit 12% ili 18%,+prirez i porez na kapitalnu dobit 12%.