Tko je kupovao nekretninu prije samo šest godina, s pravom se danas može osjećati kao da je dobio na lotu. Kad se samo sjetim tadašnjih cijena stanova u Zagrebu, kada je kvadrat u starogradnji na relativno dobroj lokaciji mogao kupiti i za 1000 eura, a novogradnje su se prodavale i za 1500 eura. Sjećam se trosobnog stana od 70 m2 u Savskom gaju za 65.000 eura koji se mjesecima kočio na oglasnicima ili troipolsobnog od 82 m2 u Španskom za 95.000 eura. Danas je najmanje dvostruko skuplje, plaće više-manje iste. S tim da su i cijene adaptacija bitno poskupjele, pa ako tražite stariji stan koji zahtijeva obnovu, i to će biti osjetno skuplje nego prije.
No, danas prodavatelji i za vlažne suterene i za neizolirana potkrovlja traže pravo bogatstvo. Razumijem da su stanovi u armirano-betonskim zgradama nakon potresa poskupjeli, ali zbog čega se traži tolika cijena za starije stanove i kuće, nije mi baš jasno. Pa što se dogodilo, zbog čega su nekretnine toliko poskupjele?
Cijene materijala su zaista veće nego prije nekoliko godina, poskupjeli su energenti, a i inflacija je donijela svoje. Lani je, pak, potražnja za nekretninama bila velika zbog prelaska na euro kad je mnogo novca prije konverzije uložen u nekretnine, a kamate na stambene kredite još su uvijek bile niske. Pa je stigao APN koji godinama diže cijene nekretnina. Sad se to ipak polako mijenja, kamate su sve veće, ali cijene se ne spuštaju. Istina, ušli smo u Schengen i stranci sve više kupuju nekretnine u Hrvatskoj. Nijemac ili Austrijanac za cijenu stana od 70 m2 u Beču ili Münchenu u Hrvatskoj može kupiti kuću s bazenom u Istri, ali nije mi jasno kakve to veze ima s cijenom jednosobnog stana za renovaciju u Utrinama u zgradi staroj 50 godina za koji se danas traži više od 3000 eura po kvadratu.
POVEZANI ČLANCI:
S druge strane kvalitetnih novogradnji u Zagrebu nedostaje i, ako investitori ne pretjeraju s cijenom, brzo se prodaju. Primjerice, stanovi za 3000 eura po kvadratu na Remetinečkoj brzo su prodani, dok se oni na Savici za 3500 eura prodaju sporije, baš kao i oni po sličnoj cijeni na Črnomercu. Možda se ipak javljaju znakovi stabilizacije cijena nekretnina koju je najavio i guverner HNB-a Boris Vujčić.
Dakle, ne trebamo se nadati da će cijene nekretnina bitno padati, pogotovo ne onih kvalitetnih i na dobrim lokacijama, no barem više ne bi trebale rasti, kao prošle godine kada je prosječna cijena nekretnina u Zagrebu rasla za čak 22,5 posto.
Agencije za nekretnine su posebna priča. Čast iznimkama, ali većina posluje tako da od kupca traži plaćanje provizije, a neki pokušavaju proviziju naplatiti i od prodavatelja i od kupca. To nije nelegalno, ali nije baš moralno. Konkretno, više puta kod više različitih agencija mi se dogodilo da mi kažu kako prije razgledavanja nekretnine moram potpisati ugovor o posredovanju u kojem zapravo piše da ja njih angažiram da mi pronađu nekretninu. Sam pretražujem oglasnike, biram i obilazim lokacije da vidim u kakvom su stvarnom stanju nekretnine koje su na oglasima agencija većinom okvirno dane upravo zato da kupac i vlasnik ne dođu u neposredan kontakt i onda agent traži da mu potpišem da je sve to on radio za mene i da ću mu, ako dođe do kupoprodaje, isplatiti tri posto ugovorene cijene plus PDV. Malo morgen. Pogotovo kad od prodavatelja saznate da je i on potpisao sličan ugovor da će isplatiti tri posto od kupoprodajne cijene agenciji kao posredniku. Kumulativno šest posto! Dakle, za kupoprodajnu cijenu stana od 100.000 eura, agencija želi zaraditi 6000 eura.
Zar to nije diskriminacija, kada pišete da jedan Njemac ili Austrijanac može kupiti vilu s bazenom u Istri, dok jedan Hrvat kuka nad cijenama stare gradnje u nekakvim vlažnim suterenina? Zar nismo svi u Europi isti? Nismo isto vrijedni? Što mislite da li takva Europa ima budućnost?