Plamen je s mosta izgledao prekrasno. A onda je zapuhao povjetarac. Nitko nije preživio

Postoji ta legenda o željezničkom mostu koji povezuje Pripjat s centralom. S njega se černobilska nuklearka vidjela najbolje. Kao što se najbolje vidio plamen nastao nakon eksplozije. Navodno je tog dana postao okupljalište, mnoge je zanimalo da vide raznobojni plamen. Izgledao je prekrasno. A onda je zapuhao povjetarac. I s plamena donio radijaciju od 500 Roentgena. Legenda dalje govori da nitko od promatrača to nije preživio. Od katastrofe mjesto ima i novo ime – Most smrti. Uzalud. Nitko njime više ne prolazi. Pripjat je danas napušten grad, navodno nenastanjiv sljedećih 24.000 godina.

Nije više nikakva misterija da su sovjetske vlasti pogotovo loše i presporo reagirale kod evakuacije Pripjata. Grad nedaleko ukrajinsko-bjeloruske granice osnovan je 4. veljače 1970. godine kao deveti po redu 'nuklearni' grad. Zamišljen kao kontrolirana sredina bio je namijenjen smještaju prije svega radnika koji su opsluživali obližnju atomsku centralu i njihovih obitelji. Najviša populacija koju je Pripjat koji je službeno gradom postao 1979. dosegao bila je 49.360. Odnosno, toliko je imao u vrijeme černobilske katastrofe.

Takvi gradovi koje je sovjetska vlast držala uzorima nisu bili zatvoreni poput drugih naselja stvorenih u blizini važnih vojnih ili civilnih postrojenja baš zato što su atomske centrale smatrane daleko sigurnijima od bilo kojeg drugog postrojenja, pa nije bilo toliko potrebe za kontrolom. Propaganda je govorila da su takva postrojenja baš primjerom primjene nuklearne energije u mirnodopske svrhe. Tako je i početna ideja bila da se centrala i Pripjat sagrade samo 25 kilometara od Kijeva. No, pobunila se ukrajinska akademija znanosti pa je sve ipak odmaknuto na 100 km od glavnog grada Ukrajine.

Imao je Pripjat u doba katastrofe oko pet tisuća djece unutar tih gotovo 50.000 stanovnika. Prosjek je godina bio tek 26, grad pravilno razmješten na nešto manje od 659 kvadratnih kilometara. Imao je 13.414 stanova raspoređenih u 160 stambenih blokova, 16 vrtića i osnovnih škola za tih pet tisuća djece, pet srednjih škola za još nešto manje od 6.800 adolescenata. Osim centrale Pripjat je imao još četiri tvornice koje su godišnje okretale ukupno 477 milijuna rubalja. Imao je i 25 supermarketa i robnih kuća, 27 kafića, barova i restorana veličine dovoljne da istodobno posluže ravno 5.535 gostiju. I još toga. I sve je nestalo u manje od dva dana.

Sergej Plokhi profesor je povijesti na znamenitom Sveučilištu Harvard gdje je i ravnateljem Instituta za istraživanje Ukrajine. Reklo bi se da je sa stručnog stajališta najbolji poznavatelj černobilske katastrofe pa njegove tekstove rado objavljuju globalni mediji koje i dalje intrigira katastrofa unutar koje i pitanje zašto je sovjetska vlast toliko čekala s reakcijama. Objasnio je to Plokhi u svojoj knjizi Černobil: Povijest nuklearne katastrofe a podjednako točnu i upečatljivu rekapitulaciju možete vidjeti i u HBO-ovoj seriji Černobil koju upravo možemo pratiti.

Mihaila Gorbačova probudili su ujutro oko pet sati da bi mu priopćili kako je došlo do nesreće u Černobilu no da je reaktor neoštećen pa nema nikakve opasnosti. Najmoćniji čovjek Sovjetskog Saveza nije imao namjeru zbog toga buditi ostale članove Politbiroa nego je naložio da se okupi stručna komisija koja će se baviti problemom. Realna je situacija da u Moskvi uopće nisu znali što se u Černobilu zapravo događa te da svako kašnjenje može donijeti katastrofu ne samo za Sovjetski Savez. Boris Ščerbina, jedan od Gorbačovljevih najbližih ljudi, vraćen je s puta u Sibir da preuzme vođenje komisije što je uključivalo i odlazak na mjesto nesreće. Tamo je stigao tek oko 20 sati u subotu 26. travnja, punih 18 sati nakon eksplozije.

Malo je do tada bilo učinjeno da se situacija sanira, pa je Ščerbina, u seriji ga tumači Stellan Skarsgaard, morao brzo razmišljati i probirati savjete koji su mu stizali od članova komisije. U tom je procesu konačno prihvaćeno da se radi o generalnoj katastrofi zbog koje se radijacija širi posvuda. A reaktor se ponovo počeo buditi opominjući s još eksplozija. Topljenje jezgre reaktora započelo je. Uz to pojačao se i vjetar dovodeći u još veću opasnost stanovnike Pripjata. Na glavnom gradskom trgu izmjerena je radijacija narasla s 40 na 320, 330 mikroroentgena u sekundi. Ili na 1,2 roentgena u satu.

Znanstvenici poput Armena Abagiana odmah su zahtijevali da se grad evakuira. Upravo se bio vratio iz centrale gdje je morao potražiti sklonište nakon iznenadnih eksplozija, a po gradu je gledao djecu koja se bezbrižno igraju po ulicama u kojima je radijacija neprestano rasla a njihove obitelji vješaju veš, za njih je to i dalje običan vikend ali malo zanimljiviji – obogaćen prekrasnim plamenom iz reaktora. Koji je smrtonosan. Nisu ga poslušali jer sovjetska regulativa nalagala je da se evakuacija ne provodi prije nego stanovnici ne nakupe radijacije od 75 roentgena. Iako su izračuni pokazali kako su svakog dana stanovnici Pripjata pogođeni s 4,5 roentgena zadana granica ipak još nije bila postignuta. Pa zato nema evakuacije.

Oni koji su bili u kontaktu s radnicima centrale ipak su potiho pokupili stvari i počeli odlaziti. Informacija je stizala samo usmenom predajom jer je grad komunikacijski bio odsječen od ostatka zemlje. Službeno je djelatnicima centrale bilo zabranjeno javno dijeliti informacije o tome što se događa. No, obitelj i prijatelji ipak su upozoreni. Polako se Pripjat počeo razbuđivati i shvaćati što se zapravo događa. Samo, sada je grad već bila blokirala policija, a prometnice su počinjale bivati zalijevane pjenom i posebnom tekućinom. Popodne su se na ulicama pojavili vojni transporteri a nad gradom se pojavili helikopteri. Policija i vojska nosili su gas maske, djeci su u školama počeli davati tablete joda i savjetovali im da ostanu kod kuće. Sada se pronijela glasina da svi oni koji tako žele, smiju napustiti grad. Oglasila se i sirena. Ali još bez neke službene informacije.

Pred ponoć 26. na 27. travnja konačno je donesena odluka da se Pripjat evakuira. Još se morala pričekati potvrda s najvišeg vrha. Ali se za to moralo do premijera Nikolaja Rižkova kojemu je Boris Ščerbina rekao kako radijacija stalno raste a grad živi punim životom, ljudi se vjenčavaju. Rižkovu nije trebalo dugo, odluka je pala u jedan poslije ponoći 27. travnja, grad se napušta. Ščerbina i komisija dobili su dva sata da prirede popise građana za evakuaciju. Samo, pojavio se i jedan problem.

Autobusi su ispred grada čekali već satima dozvolu za ulazak u grad, a u međuvremenu – nakupljali radijaciju. Jer, sada se ona penjala brzinom od 180 do 300 milirentgena u sekundi. U nekim dijelovima grada bližima centrali brojala je i 600 miliroentgena. Prvotni je plan bio da se s evakuacijom krene odmah ujutro, međutim nije više bilo moguće dohvatiti taj rok, pa je ona pomaknuta sve do popodneva. Radio u Pripjatu objavio je evakuaciju u 13 sati. Napomenuvši kako je ona tek privremena te će se svi vratiti nakon nekoliko dana. Iako je obavijest ponovljena četiri puta, mnogi je nisu shvatili, i dalje su ljudi bezbrižno s djecom sjedili po kafeterijama i jeli sladoled. Logično, jer do tada nikakvog drugog upozorenja nije bilo, uputa kako se zaštititi, što s djecom. Ničega. A obavijest o tome bila je snimljena već dan ranije. Ali nitko od gradskih dužnosnika nije se usudio pustiti je. Na kraju je stigla nova obavijest, koja je zapravo bila zapovijed, 50 minuta prije zadanog roka za evakuaciju, drama koja je odlično prikazana u HBO-ovoj seriji. – Svi van iz Pripjata.

Pogledajte kako danas izgleda Černobil

Naviknuti na disciplinu, građani su zapovijed poslušali. Svjedok je zadnjih dana Pripjata kao i što se zapravo dogodilo jedan film. Lokalni su hobisti snimili vjenčanje koje se dogodilo 26. travnja, posljednje ikada u gradu. A film ima smetnju, iskrenje i bljeskove uzrokovane radioaktivnim česticama koje su bombardirale Pripjat. Rečeno je da se svi vraćaju za tri dana, pa nitko ne treba sa sobom voditi kućne ljubimce. Vojska je nešto kasnije odlutale pse poubijala, od svih stanovnika u području je ostalo samo pet tisuća radnika centrale, ali samo dok se reaktor ne ugasi. A onda idu i oni. Najbizarnije je što su ozračeni autobusi vraćeni u Kijev na svoje redovite linije. Tamo nisu željeli otkazati ni prvomajsku paradu unatoč dokazima da radijacija raste. A onda je netko presjekao i rekao da se i nekoliko stotina tisuća kijevske djece također treba evakuirati. Vratit će se tek u jesen.

>> Tijekom narednih dana objavit ćemo nove nastavke strašne istinite priče o Černobilu