Preživjeti političku jesen bit će najveći izazov Plenkovićeve Vlade nakon što je premijer zamjenom ukupno šestero ministara rekonstruirao Vladu koja s početkom mandata, kada je glavni saveznik HDZ-a bio Most, pa do ulaska HNS-a u Banske dvore nema baš nikakve veze. Iako je Vladimir Šeks u razgovoru za Večernji list rekao da se već 50 godina najavljuje otrcana fraza – vruća politička jesen – a da slijedi samo produljeno bablje ljeto, jesen kao zamašnjak predsjedničkih izbora i pokušaj “clean starta” za potonuli HNS za iduće parlamentarne izbore (jesen 2020.) bit će i više nego politički izazovna za vladajuću koaliciju. Iako je Plenković velikim dijelom i zbog predsjedničkih izbora odlučio rasteretiti Vladu ministara aferaša, a to je od njega tražila i buduća HDZ-ova kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović, kako bi pokušao popraviti rejting HDZ-a i izbjeći na predsjedničkim izborima potop HDZ-a (kroz eventualni poraz K. Grabar-Kitarović) s izbora za Europski parlament, kampanja aktualne predsjednice bit će veliki teret u odnosima HDZ-a i HNS-a. Jasno je to već iz recentnih zbivanja jer je predsjednica podržala vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu u njegovu stavu spram odluke Ustavnog suda o pravima manjina u Vukovaru (ćirilica), a HNS je Večernjem listu neslužbeno najavio da spremaju udar na Penavu, odnosno da neće čekati tjednima kao u slučaju Kuščević da premijer Plenković reagira i kaže kako se odluke Ustavnog suda moraju poštivati, nego će se oni suprotstaviti Penavi. U tome će biti koordinirani sa SDSS-om, odnosno radit će u interesu SDSS-a (Milorad Pupovac već je u Večernjem listu poručio da je predsjednica u sukobu s Ustavnim sudom), kao što je i SDSS čuvao leđa HNS-u kada se smatralo da bi ih Plenković mogao izbaciti iz Vlade jer su mu postavili ultimatum da iz Banskih dvora smijeni Lovru Kuščevića. Tada je SDSS na Predsjedništvu donio odluku da im je prihvatljiva samo koalicija u postojećem sastavu, drugim riječima oni ne bi sudjelovali u eventualnom HDZ-ovu preslagivanju većine da je Plenković otjerao HNS.
Tri kralja
Distanciranje od HNS-a i SDSS-a koristit će i HDZ-u i predsjednici u kampanji za Pantovčak, međutim morat će se jako balansirati ako se ne bude htjela prijeći tanka granica koja na okupu drži Vladu HDZ-a i HNS-a. Nije teško zamisliti da HNS u misiji spašavanja rasturene stranke na jesen, nakon što se počne primjenjivati kurikularna reforma u školama, jednostavno izađe iz Vlade, uostalom to zagovara i izgledni novi šef HNS-a Matija Posavec. Nakon odlaska HNS-a teško da bi Plenković mogao računati i na SDSS. Nije isključeno ni da Plenković preduhitri narodnjake i da potez krene s njegove strane. Reformski potencijal nove Vlade izborom novih ministara koji nemaju nikakvu političku težinu, prepoznatljivost, autoritet ili pak stranačku bazu, prilično je nizak pa će Plenković ponajviše morati biti usmjeren da mu Vlada preživi zadnju godinu mandata. Zbog predsjedničkih izbora i skorih parlamentarnih (za nešto više od godinu dana) realno je za očekivati da će HDZ-ovi partneri biti isključivo usmjereni na podizanje vlastitog rejtinga i pokušaj popravljanja svoje slike u javnosti. Plenković će se istovremeno suočavati s raznim interesima u predsjedničkoj kampanji čiji će se rezultat izrazito reflektirati na njegovu poziciju u HDZ-u, zbog sklapanja pakta s predsjednicom (da su ostali u nategnutim odnosima, njezin rezultat ne bi bio i njegov), a odmah nakon izbora započinje predsjedanje Hrvatske Vijećem EU – od siječnja do srpnja 2020. godine. Predsjedanje Vijećem EU, najvažniji vanjskopolitički događaj za Hrvatsku, Plenkoviću će se izravno poklopiti s izborima u HDZ-u. Unutarstranački izborni proces započinje u siječnju, a završava najkasnije krajem lipnja jer je to krajnji rok za izbore za predsjednika HDZ-a.
Od siječnja započinju izbori od temeljnih, gradskih, županijskih organizacija kako bi se izabrali i delegati za funkcije koje se biraju delegatski, dok će se izravno, uz šefa stranke, birati i svih šest potpredsjednika HDZ-a te zamjenik predsjednika. Plenković već ima tri sigurna protukandidata – Stiera, Kovača i Miloševića, postoji opcija da se u utrku možda uključi i bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko, ali potpuno je logično i očekivano da će se Plenkovićevi izazivači ujediniti kako ne bi rasipali glasove i kako bi postigli maksimalan učinak. A cilj im je na stranačkim izborima srušiti Plenkovića. Smjenom Tomislava Tolušića Plenković si je možda priskrbio još jednog protukandidata jer posve je legitimno očekivati da će Virovitica uzvratiti udarac. Ponajviše zato što su Đakić, Kirin i Tolušić svjesni da to nije samo smjena Tolušića nego i početak procesa detronizacije virovitičkih vladara. Karte se svakako miješaju i na strani Plenkovićevih stranačkih oponenata, a još ostaje nepoznato hoće li Plenković uspjeti rasturiti dugogodišnje HDZ-ove virovitičke šerife, što bi mu u javnosti donijelo plus, ili će oni njemu u formaciji s drugim oponentima zadati politički koban udarac. Ili će kao treća opcija pasti i Plenković i Virovitičani. Plenković je na slučaju Like shvatio da nije lako detronizirati dugogodišnje HDZ-ove moćnike premda Darko Milinović sigurno nije trebao biti prvi lokalni šerif za odstrel na listi prioriteta Andreja Plenkovića. Na ponovljenim izborima u Ličko-senjskoj županiji HDZ je bez Milinovića izgubio polovicu glasova, prvi put nije apsolutni nego relativni pobjednik izbora, a Plenković i vodstvo HDZ-a mjesecima su lomili ličke HDZ-ovce da podrže proračun bivšeg HDZ-ova župana Darka Milinovića. Naposljetku, postavilo se pitanje što je Plenkoviću operacija Lika trebala. Ona može biti upozorenje za Viroviticu kojoj je, s druge strane, neophodno resetiranje od vladavine lokalnih HDZ-ovih moćnika. Posebnu sjenu baca samoubojstvo gradskog pročelnika za financije kojeg je gradonačelnik Kirin optužio da je pronevjerio 17 milijuna kuna iz gradskog proračuna. Iako je lako biti general nakon bitke, analizirajući s odmakom, za Plenkovića su mnoge stvari mogle biti bitno drukčije. Prvo, da je nakon pobjede na parlamentarnim izborima 2016. godine proveo unutarstranačke izbore, a oni su najranije mogli biti početkom 2017., sada bi imao mir u stranci do 2021. godine, odnosno kupio bi godinu dana mira pod uvjetom da je odmah i svoj mandat stavio na reizbor. Plenković je mogao raspisati izbore u HDZ-u jer je kao novi šef stranke naslijedio Karamarkovo Predsjedništvo i imao je svako pravo u novim uvjetima dizajnirati stranačka tijela. Međutim, i tada se bojao stranačke oporbe i smatrao je da bi se ti izbori mogli iskoristiti za pokušaj njegove detronizacije.
Drugo, da je nakon izbacivanja Mosta iz Vlade išao na parlamentarne izbore, danas ne bismo imali nikad veću političku trgovinu saborskim mandatima i većinu sastavljenu apsolutno mimo volje birača. Novim izborima, a Plenković je bio nikad jači kad je tajnicu zamolio da razriješi Mostove ministre, HDZ bi sigurno osvojio koji mandat više i legitimnije bi sastavio većinu. Što je najvažnije, time bi neutralizirao izvanstranačku konzervativnu oporbu (Željka Markić i ekipa) jer ne bi imali municiju kojom sad pucaju po Plenkoviću – da su HDZ, SDP i HNS isti, da su prožeti korupcijom i klijentelizmom, da su prevarili birače, manje je vjerojatno da bi se potezale referendumske inicijative itd. I svakako, Plenković, koliko god želio biti reformator Hrvatske i HDZ-a, nije trebao forsirati Istanbulsku konvenciju jer njenim usvajanjem ništa se nije promijenilo po pitanju nasilja nad ženama, ali je Plenkovića oslabila u stranci i ojačala je izvanstranačku desnicu. I, naravno, zadnji udarac sam si je zadao sastavljanjem liste za Europski parlament na kojoj nije bilo jakih političkih imena i koja je HDZ-u donijela tek 22,7 posto glasova birača. U uvjetima koji za Plenkovića nisu nimalo jednostavni ne čudi da ciljevi rekonstruirane Vlade i nisu visoko postavljeni; porezna i završetak kurikularne reforme te razriješiti situaciju s mirovinskom reformom protiv koje su sindikati prikupili više od 700.000 potpisa. To sve govori koliki je potencijal Plenkovićeve nove ekipe koja u uvjetima složenih političkih procesa mora odraditi zadnju godinu mandata.
Svatko ima svoju publiku
Ima li Plenković uopće prostora do proljeća 2020. godine preokrenuti situaciju u svoju korist budući da su izazivači odlučni u namjeri da ga sruše na stranačkim izborima? Plenković je u HDZ-u stvorio puno neprijatelja, treba se sjetiti da se uporno preko određenih medija pokušavalo rušiti njegova zamjenika Milijana Brkića, što Brkić nije zaboravio, treba znati da u Slavoniji i dalje igra Tomislav Čuljak kojeg je Plenković marginalizirao, da Penava koji u desnoj javnosti dobro kotira svako malo iskače sa zahtjevima koji se tiču Vukovara i rješavanja ratnih zločina, a sada je pak ponovno aktualna ćirilica. Da Davor Ivo Stier uporno radi na terenu i da bez saveza s kompromitiranim HDZ-ovim patrijarsima želi stvarati HDZ bez klijentelizma, koliko god to sada utopistički zvučalo. Da i Miro Kovač ima svoju publiku u HDZ-u... Sve su to za Plenkovića otegotne okolnosti, jednako kao i jačanje suverenističkih opcija izvan HDZ-a. Plenkoviću bi mogla pomoći pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima, ali i senzacionalan uspjeh Vlade u smislu konkretnog podizanja plaća, ne samo u javnom sektoru nego da ekonomske okolnosti budu takve da se povećanje može dogoditi i u realnom sektoru. To je malo vjerojatno pa Plenković sve karte mora baciti na Kolindu Grabar-Kitarović jer njezin eventualni poraz na predsjedničkim izborima njemu bi potpuno umanjio šanse da se održi na mjestu predsjednika HDZ-a. A sudbinu nikada ne valja vezati uz jednu osobu...
Sekretar Centralnog Komiteta ima devet života poput mačke.