Plenković je najspremniji za izbore

Ova kolumna ide u tisak prije no što će još biti poznata sudbina ministra Marića, a zatim i sudbina Plenkovićeve Vlade, no, kako god završilo, očito je jedno: da je Plenković lani bio na Karamarkovu mjestu, napravio bi isto. Ni on ne bi dozvolio da mu nelojalni manjinski partner prekraja vladu, a kamoli stranku. I da su mostovci tada tražili ostavku Plenkovića kao potpredsjednika, to bi bio kraj te vlade. To bi bila odluka koja počiva koliko na egu, koji u Plenkovića sigurno nije manji nego u Karamarka, toliko i na racionalnosti. Nijedan predsjednik stranke ne bi postupio drugačije. Zapravo, Plenković danas već i jest napravio isto što i Karamarko, možemo se samo nadati da će ishod biti drugačiji.

Karamarko je lani blefirao, zavaravajući sve. I Plenković je očito blefirao kad je ustvrdio da već ima većinu. Dabogda imao, pa ne mogao pokazati, kaže stara kletva. No, često ono što ne možeš pokazati – zapravo nemaš. To što Plenković računa na mnoge ruke nakon lokalnih izbora – u ovom trenu ne mora biti presudno.

Oni koji sad jurišaju na Marića i Plenkovića zapravo u sebi Boga mole da Plenković ipak skrpi neku, pa makar i najtanju većinu. Oporba uporno govori da je vlada pala i da premijer treba pokazati većinu, no zadatak oporbe je zatražiti glasanje o nepovjerenju premijeru. Očito imaju razloga zašto to ne pokreću. Jer, oni su ti koji moraju skupiti 76 ruku. Uspjeha se boje više nego neuspjeha.

Mostovci su lani tražili glavu svojeg partnera, bez ikakvog održivog dokaza, opravdavajući to Karamarkovim stavom da treba odustati od arbitraža s MOL-om, optužili ga da je ruski špijun i nacionalni izdajnik. Pridruživši se zahtjevu oporbe, Petrov i društvo morali su biti svjesni da će to sigurno dovesti do pada Vlade. Petrov se, nažalost, i ove godine pokazao kao loš psiholog, očito ne shvativši da će ovakvo javno iskazivanje nepovjerenja Plenkoviću biti neizbježni trenutačni kraj zajedničke Vlade.

To što je sad iz Švicarske stigao dokaz da je Karamarko bio u pravu, a samo početni ceh iznosi 200-tinjak milijuna kuna, naravno, mostovce ne impresionira, pa se i dalje hvale skidanjem njegove glave. Naravno, malo tko u Hrvatskoj roni suze za nepopularnim Karamarkom, no, po posve istom obrascu, mostovci danas traže i glavu do jučer najpopularnijeg ministra aktualne vlade. Kažu sad da je Hrvatska talac Zdravka Marića te da ga zato vrijedi žrtvovati. No, talac je samo zato što postoje – otmičari, oni koji su zbog vlastitog izbornog rejtinga spremni žrtvovati nacionalne interese. Tko su ti otmičari, vidjelo se dobro u sabornici kad je Božo Petrov, ignorirajući potpise apsolutne većine koji traže njegovo razrješenje, vodio sjednicu pred samo četiri zastupnika Mosta.

Most je taj koji je bio uvjetovao onakvu vladu s Karamarkom, oni su zapravo ti koji su nam iz Agrokora doveli Marića, dva puta su za njega glasali, a danas sve one koji podržavaju Marića proglašavaju nacionalnim izdajnicima. I onda, jednako kao i danas, znali su odakle Marić dolazi. Unatoč tome, nametnuli su ga svima nama. I nema nijednog dokaza da su pogriješili. Jer radi se trenutno o jedinom ministru koji se može pohvaliti rezultatima. Plenković ga mora braniti i zato što bi, kad bi pristao na njegov odstrel, pljunuo na rad vlastite Vlade, u trenu kad javni dug prvi put bilježi pad, a deficit proračuna iznosi svega 0,8 posto.

Imajući u rukama svježa izvješća rejting-agencija, Marić nije morao znati da bi se Agrokor tako brzo mogao naći pred zidom. Ali i da smo sve to znali mjesec-dva prije, ishod bi bio potpuno isti.

Stvarati atmosferu linča oko čovjeka za kojeg uopće nisu u stanju reći koji je njegov stvarni krimen duboko je nemoralno. Grmoja manipulira kad tvrdi da od 2007. nije bilo poreznog nadzora u Agrokoru, što je priča za neupućene, tek mrvicu uvjerljivija od priče da ga je ministrica Obuljen gađala mobitelom. Mostov bivši strateg Ivica Relković je u pravu: Most je počinio kolektivno samoubojstvo. Ignoriranjem 79 potpisa, Petrov je dokrajčio svoju vjerodostojnost. Kad predsjednik Sabora podiže kaznene prijave protiv ljudi s imenom i prezimenom, te kad ministri pravosuđa i unutarnjih poslova sa sjednica Vlade najavljuju kazneni progon protiv tih osoba, onda to pokazuje da se mostovci zalažu za državu u kojoj kadija tuži i sudi, što sve da naslutiti kakva bi ovo država bila da oni u njoj kojim slučajem dobiju apsolutnu vlast.

Uspije li na koncu Most dižući ruke zajedno sa SDP-om srušiti samog Plenkovića, to će za njih same biti najgori mogući ishod, koji će ih trajno obilježiti i od čega se nikad neće oporaviti. Plenkoviću bi pak, to možda bio najbolji scenarij: da ga Most i SDP zajedno sruše, te brzi izbori za koje nitko ne bi bio spremniji od njega.