Plenković ne bi morao stalno biti krizni upravitelj da djeluje kao istinski reformator

Premijer neće po dobrom pamtiti ovu jesen. Andrej Plenković u dosadašnjih pedeset mjeseci, izgleda, nije bio izložen tako ozbiljnim teškoćama i izazovima te za to vezanim kritikama kao što je to posljednjih tjedana.

A od njegova dolaska na vlast sredinom listopada 2016. do posljednjih izbora 5. srpnja ove godine zbilo se u političkom i društvenom životu mnogošta loše: za ukupno gospodarstvo veoma opasan slom koncerna Agrokor; zastoji ionako trome i različitim davanjima preopterećene nacionalne ekonomije; serija korupcijskih i inih afera u kojima su akteri često istaknuti HDZ-ovci; političke i svjetonazorske svađe oko ratifikacije Istanbulske konvencije; sporovi u vezi s pozdravom „za dom spremni!“ i ionako kakofoničnim suočavanjem s prošlošću; težak potres u Zagrebu i okolici koji je za sobom ostavio milijarde kuna štete i tisuće ugroženih građana; različiti izbori uglavnom obilježeni za društvo u cijelosti besplodnim komuniciranjem; mučna prepucavanja između predsjednika Republike Zorana Milanovića i premijera; kompleksni odnosi u Europskoj uniji i međunarodnoj politici uopće u kojima se maloj Hrvatskoj nije lako snaći…

Nakon kratkog ljetnog predaha uslijedile su frke za Vladu i njena čelnika te građane, koje su još gore od navedenih. Nacionalna ekonomija, koje evidentno trpi od slabog imuniteta, gurnuta je eskaliranom epidemijom COVID-19 u slobodan pad. Mladi ekstremni desničar 12. listopada poduzeo je oružani napad na Banske dvore, kojemu je možda baš premijer bio glavna meta (on je u to uvjeren). Naposljetku je Plenković i sam zaražen koronavirusom. Posljednjih nekoliko dana u fizičkoj je izolaciji, ali ne i u političkoj: teško je gledati i slušati kako iscrpljen bolešću i ostalim neprilikama promuklim glasom daje izjave iz potkrovlja; ovako sa strane izgleda da je te poruke umjesto njega mogao odašiljati neki ministar, ali iznutra, a poglavito iz očišta hiperaktivnog premijera, stvari najvjerojatnije stoje drukčije.

Kadrovski resursi Vlade, ruku na srce, uglavnom nisu bogzna tko: više Plenkovićevih suradnika (što svakako vrijedi i za izvjesne vodeće ljude državnog Stožera Civilne zaštite) po svojim komunikacijskim sposobnostima i znanjima te upravljačkim kapacitetima bjelodano ne zaslužuju da budu na visokim pozicijama. Takvo „kadroviranje“ koje ostavlja i neke jako neugodne posljedice (zar Hrvatsku na sjednici Europskoga vijeća doista mora predstavljati Janez Janša?!) dodatno snaži nezadovoljstvo u javnosti, ali i u onom dijelu HDZ-a koji poražen na unutarstranačkim izborima u posljednje vrijeme najviše tek potiho gunđa.

Zbog kontinuirane izloženosti Plenkovićeve Vlade i društva raznovrsnim političkim, ekonomskim i drugim tegobama, Plenković ponajviše djeluje kao svojevrsni krizni upravitelj, i to glavni – onaj kojega se sve bitno pita i o svemu takvom odlučuje. Pritom se napose služi pristupom koji je prošloga ljeta opisao njegov politički mentor Mate Granić: „Strpljiv je, temeljit, sistematičan, ne ide na prvu, a poteze povlači kad je najjači.“ U takvom djelovanju ostvaruje i neke blagotvorne rezultate. A za ostalo skrbe Vladini i stranački odnosi s javnošću. U intenzivnoj komunikaciji državnih vlastodržaca izrazito se naglašavaju rijetki uspjesi, a zanemaruju neuspjesi kojih je očito puno više. Članovi Vlade gotovo svaki dan, uz ostala javna pojavljivanja, imaju spram svoga djelovanja hvalospjevne i uglavnom duge nastupe na javnoj i drugim televizijama, u čemu prednjači baš Plenković. Tako je u središnjem dnevniku HRT-a 2. studenoga ove godine intervju s njim trajao 23 minute?! Zbog toga i drugih razloga središtu moći upućene kritike doskora su se manje odnosile na rješavanje konkretnih kriza, a bile su više (iako nipošto dostatno) usmjerene na propuste Plenkovićeve administracije da poduzme dubinske reforme. One bi ponajprije trebale biti usmjerene na ublažavanje pogubne klijentelističke zarobljenosti države, ali i gospodarstva i društva u cijelosti.

Na primjer, Ljubica Gatarić 19. svibnja sažeto je ustvrdila da je „Vlada uspješna u krizama, ali bez volje za strukturne reforme“. Sve to treba motriti kao uzročno-posljedičnu cjelinu: različite krize neprestano izbijaju i/ili se intenziviraju najviše zbog odsutnosti provođenja reformi. Dakle, da je Plenković istinski reformator koji sa suradnicima vješto usmjerava političke i druge procese, ne bi morao najviše djelovati kao upravitelj serijalnih kriza. Stil vladanja navlastit shvaćanju politike kao „vještine mogućeg“, obilježen izrazitim oprezom u donošenju odluka i sklonošću kompromisima, Plenkoviću slabo pomaže ove tmurne jeseni. Vlada kojoj je na čelu bjelodano ne pokazuje snagu da se valjano nosi s ugrozama epidemije i rasapa (grana) nacionalne ekonomije. Oštre kritike otvoreno ili namjerno nevješto prikriveno upućene Plenkoviću dolaze od različitih aktera, a najviše od političara, stručnjaka i naročito ugroženih građana.

Iskusni Radimir Čačić, župan Varaždinske županije koja je jedna od najugroženijih epidemijom u EU 7. prosinca pozvao je na uvođenje strožih mjera i uz ostalo ustvrdio: “Svi koji su govorili, a takvih je bilo, nažalost, i među onima koji su najodgovorniji u zemlji, da mjere ne daju rezultate, siguran sam da nisu tako glupi i da su svjesno lagali. Za to se snosi odgovornost.“ Ugostitelji, poduzetnici koji se bave različitim uslugama i drugi ekonomski gubitnici epidemije i mjera za njeno suzbijanje osobito su nezadovoljni politikom Vlade i djelovanjem premijera. Vlasnik jedne teretane u Zagrebu, kojemu policija u neprimjerenoj intervenciji nije dopustila čak ni da sam u objektu snima treninge kako bi ih putem društvenih mreža diseminirao klijentima, u video obraćanju veoma gledanom na društvenim mrežama i portalima kritiku je napose usmjerio na Plenkovića, ustvrdivši i sljedeće: „Moj izbor je bio da ’91. obranim ovu državu, a njegov da muze ovu državu.“

Posebno veliku pozornost javnosti izazvao je apel liječnika i znanstvenika u borbi protiv COVID-19 koji je 6. prosinca uputilo 26 medicinskih stručnjaka. Među njima su i neki (Petra Klepac, Ivan Đikić, Igor Rudan…) osvjedočeno ugledni u međunarodnim znanstvenim krugovima. Iz toga apela u kojom se iznose, po sudu mnogih, suvisle preporuke za prevladavanje teške zdravstvene ugroze, napose je važan poziv za unapređenje komunikaciju o pandemiji „kako bi se povratilo povjerenje u osobe koje upravljaju krizom“ te pozivanje da se uspostave „jasna pravila koja vrijede za sve jednako“. Takve su kritike izazvale nervozno reagiranje izvjesnih vlastodržaca koje je napose usmjereno potpisnicima, a poglavito na petoro članova Znanstvenog savjeta Vlade. A upozorenja tih 26-ero odgovaraju zamjerkama koje Plenkovićevoj ekipi vezano za odnos prema epidemiji sve češće upućuju strani mediji, čak i New York Times, koji je 1. prosinca upozorio na štetno sudjelovanje premijera u Koloni sjećanja 18. studenoga u Vukovaru.

Poput većine drugih kriza kod nas, težina i tvrdokornost ove epidemijske i za nju vezane devastacije znatno proizlazi iz „neriješenih problema usmjeravanja“ što je vezano za ekonomsku krizu početkom osamdesetih godina ustanovio Jürgen Habermas. Glasoviti njemački filozof i sociolog upozorio je da krizi popratni problemi utječu na svijest „subjekata“ ugrožavanjem socijalne integracije. Za temu ovoga teksta napose je važan sljedeći citat iz njegove studije „Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu“: “Ako krizno rukovodstvo zakaže, udaljit će se od programatskih htijenja koje je samo postavilo, a kazna koju za to valja platiti sastoji se u oduzimanju legitimacije, tako da se prostor za djelovanje smanjuje upravo u trenutku kad bi ga se moralo drastično povećavati.“ Sociolozi Thomas Luckmann i Peter Berger upućuju kako je legitimnost „ukupnost djelatnosti institucija kojima institucionalni poredak određenog društva opravdava i održava svoje postojanje“.

Doista, da bi građani prihvatili neku vlast kao valjanu, nužno je da različite institucije kontinuirano donose racionalne i za opće dobro korisne odluke kojima opravdavaju svoju poziciju. Upravo su takve odluke u upravljanju ovom krizom, koja nije samo zdravstvena, nego je već neko vrijeme svekolika (društvena), uglavnom izostale u posljednjih nekoliko mjeseci. Nakon prvotnoga odnosa vlasti spram te pošasti prošloga ranog proljeća koje bilo utemeljeno na stručnoj i znanstvenoj ekspertizi, transparentno prezentirano javnosti i uspješno provedeno, došlo je do jačanja epidemije i otežavanja njenih ekonomskih i drugih posljedica. Nije trebalo dugo da se jako raširi tom tegobnom situacijom uvjetovano nezadovoljstvo kod mnogih građana.

To je nezadovoljstvo, smatram, ponajviše uvjetovano upravo problemima usmjeravanja i nedostatkom sustavnoga pristupa. Dok je ljeti najvažnije bilo provesti parlamentarne izbore (napose za vlast HDZ-a) i realizirati kakvu-takvu turističku sezonu, rana jesen upravljače ove krize dovela je u iskušenje da pokušaju neokrznuti proći između Scile partikularnih interesa i Haribde suzbijanja epidemije kao i za nju vezanih gospodarskih i drugih teškoća. Očito je da nisu prošli. Zapravo su se nasukali u pogodovanju velikim trgovačkim centrima, vjerskim zajednicama i nekim drugim akterima koji odgovaraju interesima vlasti. Izgubilo se nekoliko ključnih tjedana radi komemoracija u Vukovaru i Škabrnji te unutarstranačkih izbora u HDZ-u pa su prekasno uvedene stroge mjere u suzbijanju epidemije (a i njih s pogodovanjima nekim akterima).

Grozomoran rezultat tako loše i licemjerno vođene politike: Hrvatska je ove kasne jeseni jedna od zemalja EU koje najviše trpe od epidemije i njenih gospodarskih i društvenih posljedica, a neke županije, kao što je Međimurska i Varaždinska, neslavno prednjače u broju oboljelih među regijama Staroga kontinenta. Za takvo nemilo stanje Andrej Plenković nedvojbeno snosi najveću odgovornost. Nadaren i marljiv političar koji je 2016. tada naročito kompromitirani HDZ i sebe doveo na vlast izrazito personaliziranom kampanjom kojoj je zaštitni znak bio slogan „Vjerodostojno“, a početkom se ovoga ljeta održao na dužnosti isticanjem vrijednosti sigurnosti (izborni program „Sigurna Hrvatska“), ove jeseni ne vodi valjano upravljanje zdravstvenom i drugom krizom. On ipak još uvijek ima vremena i prostora postignuti za njegovu Vladu i stranku te za cijelo društvo blagotvorni zaokret na tom planu. No da bi takav učinak postigao, trebao bi djelovati kao državnik, tj. istinski elitni političar. Iako je nedavno, tko zna zbog čega, ustvrdio da sebe ne smatra elitom, on bi to po svom porijeklu, znanju i položaju trebao biti. Mnogi još uvijek iščekuju da se pokaže i dokaže kao osobito vrijedan i ugledan izdanak ovoga društva.

Najviše je na Plenkoviću i njegovim pobočnicima – Vlada je ključna za suzbijanje epidemije, a ne Stožer – da nadležne institucije donose brze, odlučne i beskompromisne odluke te osmisle i donesu mjere za borbu protiv boleštine te pripadajućih gospodarskih i socijalnih teškoća. I to one mjere koje vrijede jednako za sve skupine i građane. Zasigurno mu nije lako prihvatiti da zbog takvoga djelovanja može izgubiti potporu koju sada uživa kod vodećih ljudi svoje stranke te drugih aktera na koje se oslanja. S time je usko povezana i mogućnost da će zbog nedostatka odlučnoga i razumnoga djelovanja na korist većini građana, unatoč kroničnih slabosti istaknutih aktera opozicije, njegova stranka postići znatno slabiji rezultat na lokalnim i drugim izborima od planiranoga.

Možda će slijedom takvog razvoja Plenković i prije nego što to očekuje ispustiti uzde kojima drži HDZ i sići s vlasti, dakle pretrpjeti neuspjeh koji je njemu kao nadasve ambicioznom i samosvjesnom pa i spram svoga djelovanja izrazito nekritičnom političaru i čovjeku sad vjerojatno nezamisliv. No valja njega i sve druge podsjetiti kako je neuspjeh, barem u krajnjem pogledu, sastavni dio bavljenja politikom.

Enoch Powell, bivši ministar zdravstva u vladi Ujedinjenoga Kraljevstva i dugo vremena korifej desnice u toj zemlji, iznio je sljedeću konstataciju: „Svi politički životi, osim ako nisu prekinuti usred spleta sretnih okolnosti, završe u neuspjehu, zato što je to narav politike i ljudskih poslova.“