Pišući prošlotjednu kolumnu ispao sam naivčina. Ili, što bi rekao Zoran Milanović, papak. Dobronamjerno sam pretpostavio da je spomenik Miri Barešiću u Dragama podignut u čast poginulog hrvatskog branitelja, a ne terorista. Također, ministarsko poziranje uz idiotsku zastavu s natpisom FrankfUrt tretirao sam kao incident koji iskrivljuje kontekst.
Da sam odmah uzeo u obzir govore koje su ondje održali ministar branitelja na odlasku Tomo Medved i povjesničar Josip Jurčević, odmah bih se, a ne ovako “papački” naknadno, složio s komentarom Dragana Markovine u Telegramu i analizom kolege Borisa Vlašića u Jutarnjem listu.
U akciji u kojoj je ubijen, Barešić nije poginuo sam, ali trojicu njegovih ubijenih drugova spomenik komemorira samo bezličnim stupovima. Poput Barešića poginule su stotine i tisuće drugih boraca za nezavisnost i slobodu Hrvatske kojima će jedini spomenik ostati nadgrobne ploče, ako im se za grob zna. “Društva podižu spomenike određenim pojavama i ljudima da bi se sjećali njih i djela koja su ostavili za sobom”, napisao je Markovina. A prema ministru Medvedu, “Miro Barešić jedan je od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati”. Zašto? Zato što je bio “branitelj prije branitelja”, i zato što se “godinama u iseljeništvu borio za samostalnu Hrvatsku”.
Jurčević nadodaje: “Miro Barešić je mučenik i heroj koji je kroz sve svoje najbolje godine zastupao hrvatske vrijednosti”. Koje su i čije ideje u toj borbi nadahnjivale Barešića i koje su to “hrvatske vrijednosti” koje je on “kroz sve svoje najbolje godine zastupao”? Odgovor je ponudio sam Barešić u trenutku predaje švedskoj policiji nakon upada u jugoslavensku ambasadu u Stockholmu i ubojstva ambasadora. Barešić se predao uz uzvik “Živio Ante Pavelić”.
Protiv jugoslavensko-komunističkog totalitarizma on se borio u ime drugog, ustaško-fašističkog. Ako je za to poginuo, za krivu je i duboko pogrešnu stvar poginuo. Toj zabludi podignut je spomenik u Dragama i zato su na toj svečanosti bili dobrodošli ustaški simboli. Jedna druga zastava na velikom broju fotografija tog događaja zakriva i sam spomenik: zastava bojne HOS-a s imenom ustaškog “viteza” Rafaela Bobana i s ustaškim pokličem “Za dom spremni”.
Pod tom su zastavom i s tim pokličem ginuli bojovnici HOS-a u Domovinskom ratu. Na nebuloze o starom hrvatskom pozdravu, kojima se “papački” ovih dana pridružio i Božo Petrov, glupo je više i reagirati. Uostalom, kad mu već nije jasno, što ne pita o tome kolegu u Vladi, ministra i povjesničara Hasanbegovića. Ali, treba jednom zauvijek stati na kraj i ovom kaljanju Domovinskog rata ustaškom ideologijom zbog onih koji su pod ustaškim simbolima u njemu ginuli. I za njih, baš kao i za Barešića, vrijedi isto. Ako su ginuli zbog te propale i poražene ideologije, za krivu su i duboko pogrešnu stvar ginuli. Apogoleti kažu da borcima HOS-a nije bilo do ustaštva i obnavljanja ustaške NDH, nego do zastrašivanja neprijatelja ogrezlog u sličnu četničko-velikosprsku fašističku idelogiju.
Time se opravdava ustrajno isticanje te ustašofilske zastave i spomenika s takvim istim simbolima. Time se pravda i ustrajavanje na “autentičnoj” izvedbi pjesme Čavoglave, koja je u ratu doista mnogima učinkovito podizala moral. Takvo je tumačenje ili dobrohotno navino, ili, još češće, licemjerno podlo i kukavički lažljivo. To je jasno, glasno i nedvosmisleno dokazala ona uvijek jedna te ista šačica veterana HOS-a svojom kninskom paradom, na sam dan svečanog obilježavanja 21. godišnjice Oluje.
Središtem Knina vjerojatno su defilirali oni isti ljudi pod onom istom zastavom kojom su mahali i u Dragama. HRT je u svojim informativnim emisijama 5. kolovoza svjesno obmanjivao javnost javljajući o skupini ljudi u “vidno alkoholiziranom stanju”, koji su tijekom prazničnog poslijepodneva, ustavši s terase nekog kafića, zaustavili promet kninskim ulicama i priredili svoj mali ustaški dernek. Dezinformacija se sastoji u tome što je tako prešućena ona podnevna parada, koju je snimio i o njoj izvijestio novinar Indexa.
Petnaestak muškaraca nije pijano teturalo, već je čvrsto koračalo u discipliniranom dvoredu pjevajući pjesme koje njihov poklič “Za dom spremni” stavljaju u savršeno točan kontekst: pjesme koje, baš kao ni njihov pozdrav, ne slave Domovinski rat i hrvatske branitelje, nego ustaše i njihova poglavnika Antu Pavelića. Ukratko, sve ono što je svojedobno, kad je politički oportunizam to od njega zahtijevao, čak i ministar Hasanbegović nazvao najvećim posrnućem u povijesti hrvatskog naroda. (Nismo još dočekali da netko gospodina Hasanbegovića zamoli da nam objasni zašto je onda trenutak poraza tog “najvećeg posrnuća” nazvao “najvećom katastrofom” u povijesti tog istog naroda.)
Ali, tko sam ja da obitelji i poklonike onih koji su ginuli za slobodnu Hrvatsku pod ustaškim simbolima uvjeravam da je to bilo krivo i duboko pogrešno? S obzirnim uvažavanjem boli i tuge nad svakim izgubljenim životom, mirno, razložno i uporno to bi trebali činiti najviši predstavnici države, ako bi im bilo stalo do njene časti i ugleda te mira i blagostanja njenih stanovnika. Ali, oni to ne čine. Naprotiv, te zablude i laži oni prešućuju, ohrabruju, odobravaju i produbljuju, osobito u predizbornim vremenima.
Novi šef HDZ-a i pretendent na premijersko mjesto Andrej Plenković o svemu tome, osuđujući “sve provokacije”, zapravo “papački” šuti. No, posljednji koji mu to ima pravo zamjeriti je Zoran Milanović. Ustaše i filoustaštvo koje uzima maha u Hrvatskoj prvi je put spomenuo tek nakon prošlih izbora, a Baldasara je izbacio iz SDP-a mnogo kasnije i zbog sasvim drugih razloga, a ne onda kada je SDP-ov splitski gradonačelnik davao legitimitet ustaškim “vitezovima”, simbolima i pozdravima na spomeniku i državnim svečanostima usred Splita. Tada je i Milanović šutio kao posljednji papak. Prije nego što nastavi na tu temu, trebao bi se barem ispričati.