Što znamo o Andreju Plenkoviću? To pitanje o zasad još uvijek jedinom kandidatu za upražnjeno mjesto predsjednika Hrvatske demokratske zajednice često se postavlja ovih dana. Red je da na njega odgovore i dopisnici iz Bruxellesa koji tog hrvatskog europarlamentarca poznaju iz ove perspektive. A postoji i još jedan mali, izravan povod: predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju opisao je osobno iskustvo na temelju kojeg zaključuje da je Plenković “autoritarna i nedemokratska osoba”. Moje pak osobno iskustvo govori da bi Čičak ovaj put mogao biti u pravu.
Čičak u tom intervjuu opisuje kako je bio u dobrim odnosima s Plenkovićem, kojemu je HHO 2014. dodijelio nagradu “Miko Tripalo” za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava. U svibnju 2015. bio je i Plenkovićev gost na konferenciji skupine pod nazivom “Pomirba europske povijesti” u Europskom parlamentu. Ali kad je Čičak u jednoj TV emisiji nedavno kritizirao pismo HDZ-ovih europarlamentaraca upućeno saborskim zastupnicima uoči odluke o izglasavanju nepovjerenja premijeru Tihomiru Oreškoviću, kad je Čičak iznio svoje (po meni, pogrešno) mišljenje da su Plenković i ostali time “napali svoju stranku i zabili joj nož u leđa”, Plenković je nazvao Čička i pitao ga zašto ga napada kad su prijatelji. Čičak tvrdi da mu je odgovorio da nije propitkivao njihovo prijateljstvo, nego Plenkovićeve javne političke poteze. Plenković je, kaže Čičak, završio razgovor tvrdnjom da on za Čička više nema vremena i da se nemaju što dalje nalaziti. “Kad netko tako reagira, znači da je nedemokrat, da je netolerantan, da je autoritarna osoba te da je vrlo opasan za demokraciju”, zaključuje Čičak.
To bi bila nebitna epizoda da nije riječ o nečemu što se kod Plenkovića ponavlja prema više osoba koje su, obavljajući svoje profesionalne dužnosti, došle u poziciju da kritiziraju njegov rad. Moje iskustvo je ovakvo. Čim sam kao dopisnik iz Bruxellesa napisao prvih nekoliko kritičnije intoniranih tekstova o Plenkovićevu radu, prekinuo je komunikaciju (koja bi između političara i novinara ipak trebala postojati u interesu javnosti). Kad su ga neki drugi hrvatski dopisnici jednom prilikom pred kamerama pitali hoće li se kandidirati za predsjednika HDZ-a, a to je bilo upravo u vrijeme kad ga je Vladimir Šeks javno “gurao” u bitku protiv Tomislava Karamarka, ali se Plenković prvo nije izjašnjavao i onda objavio da ne ulazi u tu bitku, Plenković im je predbacivao kako ga to mogu pitati. U vrijeme posljednjih izbora za predsjednika HDZ-a Plenković, dakle, ne samo da se nije kandidirao protiv Karamarka nego nije želio ni da ga novinari pitaju o tome bez njegove prethodne dozvole. Novinari su u njegovim očima bili krivi što ga pitaju nešto što javnost želi znati, ali što on ne želi da ga se pita pred uključenim kamerama.
To je navlas identična situacija onoj koju opisuje Čičak. Ako je, dakle, činjenica da Plenković očekuje od drugih ljudi da prestanu obavljati svoje profesionalne dužnosti kad njemu to iz nekih razloga ne odgovara, onda zaista ima crtu koja nije spojiva sa zdravim poimanjem demokracije. Političar mora biti spreman na kritička pitanja i pisanja novinara. Plenković ne može biti (dobar) predsjednik HDZ-a ako ne promijeni ovu svoju osobinu. Da bi se promijenio, prvo treba postati svjestan toga što radi krivo. Stoga neka i ovaj tekst shvati kao dio osvještavanja onoga što treba promijeniti. U suprotnom, bit će kao Ivo Sanader, koji je također skoro svu svoju energiju trošio na stvaranje slike o sebi, a ne stvarnog sadržaja u sebi. Sanader je također imao potrebu kontrolirati kakva će mu pitanja novinari postaviti i toliko je pokušavao mikromenadžerirati svoje javne nastupe da je, sjećam se, jednom poslao svog tjelohranitelja na mene u New Yorku jer nije želio da ga fotografiram kako hoda običnom pokrajnjom ulicom, nego je valjda očekivao da se u medijima smiju pojaviti samo fotografije njega za govornicom UN-a. Ima još jedna zgoda oko Plenkovića: nastup na nekim panel-diskusijama uvjetuje time da ga novinari-moderatori ne nazivaju europarlamentarcem, nego, molim lijepo, potpredsjednikom Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta.
U izbornu utrku u HDZ-u Plenković ulazi s aurom nekoga tko je Tomislavu Karamarku rekao nešto što Karamarko u tom trenu nije želio čuti. Da bi Plenković s takvom aurom bio uvjerljiv, on sam mora prestati biti osoba koja ne voli i grubo reagira kad njemu netko kaže nešto što ne želi čuti. Zbog toga je Čičkovo upozorenje relevantno i sasvim na mjestu.
samo kmeri su savrseni....presmijesno