E to saznali smo i mi kako to izgleda kad se čačka ruska mečka. Plenkoviću doduše nije prvi put da u Ukrajini iskušava strpljenje i izaziva bijes maćehe Rusije, ali jest prvi kao hrvatskom premijeru. Prve dvije njegove međunarodne inicijative odmah su doživjele žestoke reakcije koje Hrvatskoj valjda trebaju pokazati gdje je zapravo njezino mjesto. Dan nakon, činilo se, uspješnog posjeta BiH uslijedio je hladan tuš – val optužnica u očito politički osmišljenoj strategiji usmjerenoj protiv bosanskohercegovačkih Hrvata i same Hrvatske. Nervozna pak reakcija ruske nediplomacije nakon Plenkovićeva posjeta Kijevu na godišnjicu Majdana jasno mu poručuje da njegove usluge nisu poželjne te da možemo očekivati da će, ako Hrvati nastave nepromišljeno gurati nos u njihov kavez, reakcija biti mnogo žešća te da će u tom slučaju još javnije držati ljestve srbijanskim interesima “u regionu”.
Zasad iz Moskve stiže optužba da je Hrvatska svoj integritet kupila progonom četvrt milijuna Srba, a sutra će se vjerojatno u istoj optužnici naći hrvatsko-ukrajinska fašistička osovina protiv antifašističkog rusko-srpskog bratstva. No, nije nama nužno potegnuti do Ukrajine da bismo izazvali ruskog medu. Baćuška odavna ne spava sibirski zimski san, već se u našem dvorištu proteže kao u vlastitom brlogu, koristeći ga kao jedno od bojišta na kojem pokušava održati utjecaj u zadnjem dijelu Europe koji još nije formalno pod skutima EU.
U trenutku kad Dačić kroz vrućicu upozorava da ne daj Bože netko zatraži da Srbija bira između Europe i Rusije, jer se zna koga će Srbija izabrati, u Hrvatskoj je već krajnje vrijeme da se upale sva zvona na uzbunu. Jer, odavna se operacionalizira postmemorandumska politika u kojoj se ne računa samo na projekt RS-a kao nadomjestak za gubitak Kosova već se i dalje požudno gleda i na dijelove Hrvatske još uvijek dobrim dijelom obrubljene minskim poljima. Za razliku od kaotične i kukavičke politike Hrvatske u BiH, Srbija ima čvrsto osmišljenu strategiju koju dosljedno provodi. Ovaj val optužnica protiv vodstva Hrvata u Hrvatskoj i BiH samo je jedan od najvidljivijih rezultata te strategije. Big shit, kako s pravom reče Zoran Milanović.
No, povlačenje pred ruskom prijetnjom ne smije biti opcija. Jasno je da se Plenković bez američke podrške ne smije zateći sam u kavezu s gladnim medom, no javne ruske prijetnje mogle bi biti i od koristi, jer transparentno pokazuju tko tu zapravo koga, kako i zašto.
Nastavak američke neodlučnosti teoretski Hrvatskoj otvara prostor za pokušaj redefiniranja zaštite nacionalnih interesa u BiH. Bez američke podrške Hrvatska bi sasvim sigurno mnogo teže vratila cjelovitost, ali je s druge strane podrška skupo plaćena – odustankom od vitalnih hrvatskih interesa u BiH.
Putin je sebi jasno zacrtao područje ruskih interesa koje duboko zalazi u EU, tragom željezne zavjese.
A što se Rusa tiče, granica civilizacija na ovim prostorima nije na Drini, ako je ikad i bila, već 70 km od Zagreba, na Uni. A ni Una nije voda duboka. Za Hrvatsku i EU bilo bi kobno kad bi Trump doista sjeo s Putinom i ispunio mokre snove šešeljevaca pristajući na takvu podjelu interesnih sfera unutar same Unije. Vrlo je vjerojatno da su to samo projekcije Trumpovih neprijatelja, no ovo je trenutak kad Hrvatska mora novoj američkoj vladi dokazati da su hrvatski i američki interesi zapravo potpuno kompatibilni te da jedino puna zaštita ugroženih hrvatskih interesa u BiH dugoročno može održati političku stabilnost na ovim prostorima.
U takvom povijesnom trenutku, kad se protiv Hrvatske ponovno vodi specijalni rat, oni koji se javno zgražaju govoreći da je krajnje vrijeme da prestanu komemoracije poput one u Vukovaru, koja je ove godine privukla stotinjak tisuća hodočasnika, zapravo pokazuju da su izgubljeni u vremenu i prostoru. Ideja koja je izazvala lavinu bijesa, ali i sasvim čujni aplauz, da bi na obljetnicu apokaliptičnog pada Vukovara umjesto monumentalne i dostojanstvene kolone sjećanja trebalo organizirati “prštavi spektakl radosti, uzleta, ohrabrenja i optimizma” – nevjerojatan je apsurd hrvatske besvijesti.
U kojoj se to kulturi pjeva i pleše na grobovima predaka, pogotovo ako su oni žrtve bestijalnog zločina? Hoćemo li sutra jodlati na Bleiburgu, pocupkivati u kolu u Jasenovcu? Igre bez granica na dan pada Srebrenice? Da, krajnje je vrijeme da se netko Vukovara sjeti i jedan od tih drugih dana – ali to nema nikakve veze s onim što se na taj dan obilježava i održava u osobnom i kolektivnom sjećanju.
Vitalni je hrvatski interes građanima vlastite države osigurati što bolji standard i život dostojan čovjeka. Lijepo je imati mokre snove, ali je smiješno maštati o nekakvom dokazivanju Amerikancima kako je naš interes zapravo i njihov, kao da sami nisu svjesni toga što je za njih najbolje, a posebice je zabavno pročitati savjet Plenkoviću da ne smije uzmicati pred globalnom svjetskom silom iako se upleo u zbivanja u jednoj dalekoj zemlji u kojoj Hrvatska za razliku od Rusije nema nikakvih interesa. Osim gospodarskih, dakako, ali za zadovoljiti njih nije potrebno izravno se uplitati u odnose Moskve i Kijeva, odnosno otvoreno se konfrontirati s Rusima. Nekada je bila popularna uzrečica "nas i Rusa dvjesta milijuna". Čini se kako neki maštaju o tome da je hrvatska budućnost u drugoj, "nas i Amera dvjesta milijuna". Ni jedno ni drugo nije dobro, a za Hrvatsku je najbolje da se okrene sebi i pokuša stvoriti jako gospodarstvo pa onda na njemu graditi demokratsko društvo bez korupcije u kojem će svi njeni građani imati jednake mogućnosti za uspjeh, odnosno da taj ovisi isključivo o njihovim sposobnostima, a ne volji ovog ili onog političkog klana.