Svaki put kad se vladajuća struktura zatrese, kao naručene stvore se nekakve ustaše da joj priskoče upomoć. U posljednje je vrijeme najčešće riječ o Kelemincu i njegovim crnokošuljaškim trolovima koji, svjesno ili ne, služe samo jednoj svrsi – strašenju građana. Čuvajmo stabilnost kao zjenicu oka svoga jer alternativa je Keleminec, poruka je koju nam se šalje. Kao u Tolkienovom Međuzemlju, samo sunčeva svjetlost može divlje, okrutne i priglupe kamenjarske trolove odagnati u njihove mračne jazbine. U Hrvatskoj ta svjetlost isijava iz Andreja Plenkovića. On je naš Premijer Sunce.
„Država to sam ja“, praktički je ustvrdio dok je izgovarao da neće njemu njegovi birači – i to ratni veterani – određivati s kime će stvarati većinu. Iako još nismo zašli ni u kalendarsku jesen, saborska opozicija već spava zimski san pa reakcije i udarci premijeru dolaze uglavnom od izvanparlamentarne i unutarstranačke desnice.
Konzervativci iz civilnog sektora Plenkovićevu politiku odbacuju na svjetonazorskim osnovama jer smatraju da je izdao ideju demokršćanstva. Njihovo je nezadovoljstvo veliko, ali trenutno teško može HDZ-u naštetiti na izborima jer još uvijek ne postoji relevantna politička snaga iza koje bi ovo heterogeno društvo stalo. Zato žele referendum o izbornom sustavu i priliku da biraju bolje HDZ- ovce. Bez referenduma ili neke nove političke opcije na pravim temeljima, najviše štete mogu nanijeti odvraćanjem dijela HDZ-ovih birača od izlaska na izbore, ali ta stranka još uvijek ima dovoljno onih koji egzistencijalno o njoj ovise da ostvari pojedinačno najbolji rezultat.
Manje desne stranke također bi željele profitirati na Plenkovićevim gafovima ili zastranjenjima, ali ne znaju kako pa se u pravilu okreću jakoj nacionalističkoj retorici koja više ne prolazi. Takav je tip desnice marginaliziran i to ne isključivo voljom HDZ-a ili recidiva starih struktura, već u velikoj mjeri i voljom birača. Oni su u ključnom trenutku, kad je nepovjerenje prema velikim strankama doseglo dotad nezabilježene razmjere, birali Most i Živi zid, a ne desnicu.
Naposljetku imamo unutarstranačke nezadovoljnike koji, prema pogrešnom tumačenju dijela medija, otvoreno ruše Plenkovića. Ne ruše ga, nego potkopavaju njegovu ostavštinu da bi sutra lakše preuzeli stranku. Za većinu HDZ-ovaca Plenković je kao crijevna viroza. Izaziva im jaku mučninu i cijeli niz drugih probavnih smetnji, ali znaju da malošto mogu učiniti i jednostavno ga moraju preležati. No činjenica da moraju živjeti s Plenkovićem ne znači da se ne trebaju pozicionirati za trenutak njegova odlaska. A on bi mogao stići brže od očekivanog.
Želi li karijeru u vrhu europske politike, Plenković mora uhvatiti vlak koji se pojavljuje svakim izbornim ciklusom. Sljedeći dolazi 2019., a onaj iza njega tek 2024. Premijer zasigurno ima ambiciju voditi Hrvatsku za vrijeme predsjedanja Vijećem 2020., ali je isto tako svjestan da visoke pozicije u EU ne čekaju oporbene političare, nego vladajuće.
Pitanje je vjeruje li i on sam da HDZ s njim na čelu može vladati još šest godina. Posumnja li u takav scenarij, Plenković će sam otići već sljedeće jeseni. Propusti li pak taj prvi vlak, mora osigurati da stranku u budućnosti vode njegovi ljudi koji će, kad za to dođe vrijeme, vratiti uslugu bivšem šefu. Trenutni su obračuni u HDZ-u stoga tek uvod u pravi frakcijski rat koji može spriječiti samo jačanje oporbe, što bi HDZ-ovce natjeralo da se drže zajedno.
Pogledajte video konferencije za medije Darka Milinovića nakon izbacivanja iz HDZ-a:
Uz uspjehe koje se moraju imati u oku, HDZ sa Plenkijem je skrenuo jako u lijevo. HDZ sa njim gubi i deklarativnu domoljubnost, ne sude zlocincima, napadaju branitelje zbog kritike, imaju veliko razumljevalnje za neojugoslavene i neocetnike, sa njima cak suradjuju. Nakraju ce HDZ pod ovim vodstvom ispasti nesto kao sposobnija mjesavina SDP/HSS/HNSa. Ali bez istinskog domoljublja samo pazeci sto strane gazde zele.