Plenkovića ništa ne može ugroziti? O, može, korona ga je dignula, ona ga može i srušiti

Kada je početkom srpnja ove godine Andrej Plenković kao šef HDZ-a na parlamentarnim izborima odnio neočekivano visoku pobjedu, stavio je na muke brojne političke teoretičare. Kako, zašto, zbog čega... I misli su, mislili i smislili te lansirali teoriju da mu je to uspjelo zato što je pomaknuo HDZ zdesna u centar pa su ga, eto, Hrvati obilato nagradili. Genijalno. To je bila dobrohotna, “znanstvena”, no što se naroda koji glasa tiče, prilično plitka teorija.

Da su se više kretali među narodom, popili pokoje pivo ili gemišt na mjestima gdje ljudi vole obitavati, našim teoretičarima bilo bi jasno da je velika pobjeda rezultat uglavnom velike traume nakon zagrebačkog potresa i velikog straha od nove zloćudne korone. Ljudi su se jednostavno počeli osjećati kao da prijeti nekakva ratna situacija, te su potražili lidera za kojeg su bili uvjereni da će dobro broditi kroz ta iskušenja. To nije bio nepoznati Škoro, niti isuviše blijedi Bernardić, nego je izbor pao na Plenkovića, koji se činio kao da zna što radi. Glasali su za njega jer su mu vjerovali.

I u njegovu HDZ-u su znali da ta priča o centriranju HDZ-a i nacije ne drži vodu, pasu vrlo svjesno sve stavili upravo na kartu borbe protiv korone. U skladu s time Plenkovićev izborni slogan nije bio “Centrirat ćemo Hrvatsku”, nego “Sigurna Hrvatska”. Sve su mu se karte otvarale, Nacionalni krizni stožer držao je konce u rukama, najgore je prošlo, te je već 24. lipnja Plenković proglasio pobjedu nad COVID-19 u prvom valu. Zauzdavanje korone u prvom valu bio je toliki uspjeh da su ljudi potpuno svjesno progledali kroz prste Plenkovićevu HDZ-u i natjerali se zaboraviti sve HDZove Kuščeviće i Josipe Rimac. Sve priče o korupciji i klijentelizmu potisnuli su i stavili na čekanje.

Na izbore smo izašli 5. srpnja uz podatke Nacionalnog stožera o tek nekoliko desetaka zaraženih na dnevnoj razini i ukupnim skorom od 3151 zaraženi i 113 preminulih. A ni dva i pol mjeseca poslije, korona divlja, najnovija brojka od 2242 zaražena u samo 24 sata možda je tek dvaput manja od one koja će uslijediti za koji dan. Imamo već oko 430 mrtvih i 34 tisuće ukupno zaraženih. U toj situaciji ljudi vade iz sjećanja onaj jamstveni list iz srpnja, gdje je pisalo “Sigurna Hrvatska” i gledaju što će poduzeti Plenković u novom kriznom stanju. Zbunjuje ih kad Plenković ima svaki dan potrebu obraćati im se, ali to ne čini da bi se usredotočio na koronu i objasnio nam što dalje činiti, ne vadi onaj svoj jamstveni list, nego sve svodi na verbalni obračun sa Zoranom Milanovićem. I tako iz dana u dan.

Što god bio motiv za takvo sukobljavanje, neće promijeniti mišljenje većine da se radi o uludo izgubljenom vremenu. Svakog dana u obračunu s predsjednikom države žešći je 20-30 posto, a istodobno je za toliki postotak gora situacija s koronom. Reklo bi se dakle da naš premijer vremena za gubljenje nema. Do sada su velike brojke išle na dušu Stožera, no nakon što su probile dvije tisuće zaraženih dnevno, ljudi za to više neće kriviti Beroša, Božinovića, Capaka te su brojke sada Plenkovićeve. I s njima on prolazi ili pada. Ako se potvrdilo da iz korone proizlaze sva zla, izgubljene milijarde, deficit u proračunu, opća nervoza, traumatizirani poslodavci i radnici, neizvjesnost egzistencije, zdravstveni i školski sustav blizu su točki raspadanja i sve ono dodatno zlo što će sa zimom tek slijediti, onda je jasno da je Plenkovićev glavni neprijatelj s kojim se mora potući – korona.

A ona je velik protivnik i želi li Plenković napraviti ono što svi od njega sada očekujemo, da se s njom dobro potuče, onda je pretpostavka da ratuje samo na jednoj fronti, a ne da otvara nove. Prvo, mora zatvoriti nepotrebnu frontu s Milanovićem, a potom ne gubiti vrijeme, ljude i infrastrukturu na pripremi velikog boja protiv radikalizma, ekstremizma i donošenja zakona koji će medijima stvoriti nemoguć zadatak da oni nadziru i blokiraju nepoćudne komentare. Rat protiv govora mržnje bio bi ostvariv u nekim idealnim uvjetima. No, dok god plamti korona, za to nema uvjeta. Osim toga, i kada bi se mogao spriječiti govor mržnje, nitko ne može spriječiti mržnju. Nema zakona koji nju može spriječiti.

Nju sprečava samo promjena društvenih uvjeta, a to je dugotrajan posao pod uvjetom da ljudi žive svakim danom sve bolje i bolje, a ne svakim danom sve lošije i lošije. I nesigurnije. Pa, kao što je sve dobro za njega i njegovo osvajanje novog premijerskog mandata na prethodnim izborima proisteklo iz i zbog korone, tako će mu se početi događati da će iz korone proizilaziti sve zlo. Korona ga je učinila nedodirljivim, njegovu političku težinu pojačala tako da se čini da ga ništa ne može ugroziti, no čini se da još ne shvaća da ipak postoji nešto što ga može ugroziti. I već ga je načela, ona ista korona koja ga je politički digla, ta ga može i srušiti.