Na Tuđmana je sletio Vučić. Možda u tome treba tražiti razlog zašto je u Zagrebu nakon jedne umjerene zime pao tako snažan snijeg. Iako snijeg svojom bjelinom sve prekriva, ovoga puta je poslužio kako bi na njemu mnogi ostavili svoje tragove.
Umjesto jedinstvene prilike da se vuku naplati sve ono što nam je nažao učinio, mi smo dobili tor pun posvađanih ovaca, a sve poradi sujete onog koji nas tako sigurno vodi. Iako je o pozivu sve znao, on nije mogao odoljeti prilici u kojoj će macanizirati vlastiti politički rejting i tako uzvratiti predsjednici za njezine opravdane opaske o iseljavanju i muci ovršenih. Tako smo bili suočeni sa situacijom u kojoj onaj koji je već duže vrijeme zna za ovaj poziv, uključuje se u njegovo javno miniranje, tako se svjesno zabija autogolove vlastitoj državi.
Odmah po najavi posjete premijer Plenković je izašao s tezom kako će on od Srbije tražiti ratnu odštetu, iako ta tema uopće nije bila dogovorena, niti pažljivo pripremljena. Kao da se radilo o klasičnom duplom pasu s Vučićevim ministrom Vulinom, inače poznatijim kao “tetkino zlato”. On iz Beograda odašilje otrovne strelice kako bi u Zagrebu potakao prosvjede i tako dirigirao hrvatskom desnicom, prizivajući scene koje bi od Vučića napravilo žrtvu, a Hrvatsku prikazalo kao zemlju zaglavljenu u prošlosti.
Do sada smo kad god je nekome zatrebala potvrda teze o “ustašizaciji Hrvatske” na sceni imali dežurne “ustaše”. Kad god je ljevici trebao neki ustaša na sceni se pojavljivao Keleminec, ali ovoga puta je drugačije.
Nakon predsjedničine izjave o tome kako joj politiku neće voditi marginalci, misleći na ove dežurne ustaše, gle čuda, u tome se pronašao Đakić, da bi odmah potom jedan desni portal hitno izvijestio kako je predsjednica, spomenuvši “pojedince s ruba političkog spektra”, time uvrijedila branitelje koji su prosvjedovali – iako je njezin savjetnik upravo došao iz tih krugova i u sklopu pripreme za Vučićev posjet komunicirao o tome s 25 braniteljskih udruga. Dakle, imamo situaciju u kojoj Vulin priželjkuje prosvjede, a na Vulinov poziv odgovara HDZ-ov hvidraš Đakić, napad prenosi jedan desni medij, pa lijevi mediji konačno imaju priliku naslađivati se u situaciji u kojoj desni napadaju svoju Kolindu. U nastavku imamo priliku gledati napade u kojima Glavašević i Bujanec zagrljeni u duetu pjevaju onu “vukovi se kriju i piju ti vodu”.
Jasno je da se ovdje radi o pokušaju da se jedan važan službeni susret na državnoj razini, koji je iniciran da bi se riješili ne samo mučni problemi iz prošlosti, već i oni koji nas čekaju u budućnosti. Koliko je u hrvatskom nacionalnom interesu gurati ideološke sporove iz prošlosti u prvi plan u trenutku kada nam iz Europske unije stižu poruke da je priznavanje Kosova glavni uvjet koji stoji pred Srbijom za ulazak u EU, što znači da taj proces neće čekati na nas i ne olakšava naša buduća uvjetovanja? Takvo otezanje u ovom trenutku jedino može biti u interesu Srbije, jer će nam u tom slučaju morati dati manje ustupaka. Zašto bi netko nanosio štetu vlastitoj državi samo zbog sujete i povrijeđenoga ponosa?
Kome ne odgovara rješavanje spornih pitanja između Hrvatske i Srbije? Možda onome koji već dugo parazitira na održavanju sukoba Hrvata i Srba? Nema veće traume za anacionalnu ljevicu nego gledati kako nacionalne države uspješno rješavaju probleme koje njihove nadnacionalne utopije i pristupi nikako nisu mogli riješiti. U tome im pomaže i dio desnice koja od drveta ne vidi šumu i udaranjem po četnicima i ustašama održava jugoslavenski politički privid kao poželjnu alternativu. I za srpsku manjinu u Hrvatskoj ovo je dobra vijest, jer će konačno prestati biti “korisni idiot” ljevice za napad na hrvatsku nacionalnu državu i okrenuti se sebi i rješavanju konkretnih problema kroz institucije hrvatske države.
Dok naši zastupnici udaraju u bubnjeve nacionalnog interesa i ponosa, umjesto sjedenja na “buljama” koje dobro naplaćuju, bilo bi dobro kada bi ponekad uključili i glavu. Ne postaje se Hrvatom, uostalom, u odnosu na Vučića, već unatoč Vučiću. Dok god se određujemo u odnosu na druge ostajemo pod vlašću drugih i samo slabimo vlastitu poziciju, prepuštajući drugima priliku da poantiraju u svoju korist.
Na posljetku, kako vidimo, umjesto političkog atentata, cijeli ovaj igrokaz pretvara se u samoubojstvo iz zasjede. Jer, već sutra, kada se slegne sva ova medijska prašina i buka, onaj koji je potegao temu ratne odštete kako bi za sebe ostvario trenutnu političku korist, čitavu će ispregovaranu svotu potrošiti na Pupovčeve tri ruke.
Istina je da Hrvatska nema uigranu politiku na višoj razini. Naša stara boljka: nesloga. A podrška Predsjednici i Premijeru na svim potezima koji koriste Hrvatskoj. Nije im lako vodit politiku u zemlji u kojoj je aktvna scena: "što gore Hrvatskoj - to bolje". Plus teški susjedi. Dajmo glavnu riječ i svu moć Dobronamjernima. Kao što je g. Ristić.