Plenkovićeva pobjeda i Dalićkina zadovoljština

Nakon 15 mjeseci mogli bismo ustvrditi da smo na samom početku. Dapače mogli bismo reći da je još i gore: Sa samo 1,4 milijarde eura potraživanja, ruske državne banke dobivaju 47 posto vlasništva nad “Novim Agrokorom” te uvjerljivu dominaciju nad najvećom kompanijom u Hrvatskoj i široj regiji. A umjesto DJ-ja Alvareza, mogao bi nam stići DJ Poletajev.

Je li to doista ono “što nam je naša borba dala”? Moramo biti pravedni, Andrej Plenković možda je jedini hrvatski političar za kojeg bih mogao dati ruku u vatru da nije ruski igrač, njemu ruski car Putin zasigurno neće tako lako oprostiti izjave o Donjecku i Krimu. Neštedimice Plenkovića oko Agrokora napadaju ponajviše oni koji su proteklih mjeseci govorili baš kao da su glasnogovornici Sberbanka i Kremlja, a svjesni toga ili ne, danas zastupaju ruske interese i u vezi LNG terminala.


Treba priznati, ovakva “jednoglasna” odluka privremenog vjerovničkog vijeća, ako je potvrdi sud, bit će velika Plenkovićeva pobjeda i velika zadovoljština za Martinu Dalić. Što god govorili protivnici Lexa, činjenica je da je u 14 mjeseci dobavljačima isplaćeno pola milijarde eura, koje inače nikad ne bi dobili, a da se banke još nisu naplatile ni lipe. To je novac koji je uz pomoć Lexa iz ruku bankara iscijedila upravo Martina Dalić.
Naravno, medije mnogo više zanima pola milijarde kuna isplaćenih savjetnicima, onim istima iz njezinog privatnog kružoka, koji su pisali Lex. Nema dvojbe da su nam o tome Dalić i Plenković lagali.

Plenković je morao prepoznati da to što neki pišu zakon od kojeg će kasnije oni sami imati milijunske koristi jednostavno vrišti sukobom interesa. Žalio se na tajming objave e-mailova, no, da je “afera Hotmail” eksplodirala samo nekoliko dana ranije, dok se u Saboru glasalo o opozivu Dalić, pala bi bila i njegova presložena Vlada. Ovako, Dalić je poslužila kao žrtvena ovca, kako bi se umirili Bogovi za barem privremeni spas samog Plenkovića.
No, ovo je očito i velika pobjeda Rusa. Ambasador Anvar Azimov ne pojavljuje se više u uniformi s ordenjem kao da je upravo stigao sa srijemskog fronta, no ne ustručava se izjava poput: “Još jednom, Rusija spašava Hrvatsku!”
Nije to sigurno nešto na čemu će mu Hrvatska biti zahvalna. A kamoli Plenković, koji zna da mu to sad pomaže oko Agrokora, ali mu stavlja i omču oko vrata. Ono što on ne smije, javno govori američki veleposlanik William Robert Kohorst. Veleposlanici dvije najveće svjetske vojne sile Hrvatsku koriste kao platformu za dokazivanje čiji tata ima većeg, a kako se taj sukob razvija, jasno je da to može biti samo preko hrvatskih leđa.
Washington uspijeva stegnuti NATO-ovski obruč oko Srbije i BiH, skinuta je upravo i prepreka Makedoniji, no Moskva odbija priznati da je to dovoljno jak argument kako bi se povukla na uštrb svojih interesa.

Zapadna fronta, što se njih tiče, prelazi preko Hrvatske. Oni pri tome imaju i jednu presudnu prednost nad Amerikancima: Dok Jenkiji nude vojnopolitički kišobran, pritom gotovo ništa ne ulažu u gospodarstva tih zemalja. Nisu strateški investirali u ništa spomena vrijedno, američkim tvrtkama sve što se može podvesti pod Balkan pada na žutu mrlju. Baćuške pak, ulažu kao pijani oligarsi, bez obzira kakav je povrat na investiciju i ima li ga uopće. Ruski interesi i u Hrvatskoj se prepoznaju na svakom koraku. Sberbank je Todoriću dao novac kad nitko drugi nije htio. Kao dileri financirali su ovisnika kako bi preuzimao tvrtke koje sebi nije mogao priuštiti. 
Za niz strateških biznisa također su zainteresirani pojedinci usko povezani s ruskim kapitalom. Danas su na dnevnom redu Agrokor, Uljanik i 3. maj, Ina, tržište prirodnog plina, LNG terminal, sutra možda već HEP ili Janaf. Jasno je da Moskva pronalazi načina kako ostvariti svoj presudni utjecaj, javno ili tajno, na sektore o kojima ovisi hrvatska energetska i nacionalna sigurnost.
Amerikanci sad opet vode u bitki za gradnju LNG terminala, no rat još uvijek nije gotov.

Jasno je u ovom trenu taj terminal ne može biti isplativ te da će ruski glasnogovornici u hrvatskoj politici i medijima svakodnevno lupati po činjenici da će američki ukapljeni plin još dugo biti znatno skuplji od ruskog plina, te da će razliku morati platiti hrvatski potrošači. 
Iako je istina da već i postojanje alternativnog pravca dovodi do snižavanja cijene ruskog plina, apsurdno je da Rusi pobjeđuju Amerikance upravo njihovim najjačim oružjem – tržišnom utakmicom. Nije li ludo da Azimov poziva Kohorsta da pokažu lovu? Ne počnu li oni i sami aktivnije ulagati u gospodarstva istočne i jugoistočne Europe, jasno je da ovu geopolitičku bitku možda neće izgubiti, ali je sasvim sigurno – neće ni dobiti.