Što je čitanje danas i stoji li paradoks da se čita više nego ikad, a da je čitanje u velikoj opasnosti?
Čitanje više nije prepoznavanje pisma na akadskim ili sumerskim pločicama iliti čitanje naglas prvih kodeksa kako bi se odgonetnula rečenica, već je postalo multimedijski fenomen, budući da se čita s različitih nosilaca teksta: od klasičnih papirnatih novina, časopisa i knjiga do mobitela, iPada, PC-a, teleteksta, displejeva koji nas prate s fasada i unutar autobusa i tramvaja. Od Gutenbergovih pokretnih slova stigli smo do pokretnih tekstova, što sam već 1988. u knjizi “Ka civilizaciji pokretnog teksta” označio kao epohalni obrat. Ova teza o kraju čitanja dolazi iz krugova književnih teoretičara, u nas je o tome pisao Milivoj Solar, ali vjerujem da oni misle na propast određenog tipa akademskog čitanja i klasične literature. Urednik izdanja humanističkih znanosti s Harvardskog sveučilišta Lindsay Waters predviđa i kraj studija književnosti. Kao što je nekad bio dijelom retorike ili filologije, možda će studij književnosti postati disciplina unutar antropologije - ukoliko nam taj studij više govori o nama negoli o knjigama koje čitamo - kako je to argumentirao Wolfgang Iser. Ipak, neće biti kraja književnosti niti kraja književnog čitanja jer punoljetni čovjek njima tek otpočinje.
U knjizi tvrdite ne samo da nas nisu učili čitati nego su profesori skrivali najbolja djela od nas. Što onda radimo po školama?
Jedva čekamo da iz njih izađemo. Kao i naše školovanje, i čitanje je obvezno. Na turskom OKU znači čitaj, pa se škola naziva okul, što je amalgam od francuskog école. Mi smo preuzeli riječ škola od grčkog shole, ali ne i njen sadržaj koji simbolizira puno slobodnog vremena za razmatranje nečega. Profesori su bili i ostali žrtve tog obligatornog sustava koji u učenike želi usaditi književne vrijednosti režima, a ne književnosti. Odlučuje onaj tko plaća taj sustav.
Je li onda lektira negacija legologije? Jer ako je lektira obveza čitanja koja unesrećuje, u kojoj to točki i na koji način to prestaje biti?
Ne mora biti. To ovisi o slobodi izbora autora jer među zakonom propisanim autorima i djelima, postoje i vrlo relevantni pisci. Stvar je u načinu na koji se nečije stvaralaštvo prezentira, u slobodi recepcije. Između slobodnog pisanja i slobodnog čitanja ne bi smjelo gospodariti akademsko, školničko interpretiranje. Legologija je znanje o slobodi čitanja.
Kako praktično posložiti lektiru pa da razvija ljubav za čitanje na način koji bi bio ispravan?
Učiniti je što je više moguće opcionalnom. Nije stvar samo u težini nekog književnog djela nego u mentalnoj i psihološkoj spremnosti mladog čitaoca da ga apsorbira na kvalitetan način. Prvih mjesec i pol dana u karijeri sam radio kao profesor hrvatskog jezika. Kod mene je rijetko tko dobivao jedinicu, naime, ako je učenik imao loše rezultate u gramatici i pravopisu, poticao sam ga da uočava važnost žanra pa je mogao dobiti pozitivnu ocjenu ako bi ispričao vic ili anegdotu. I ljubav za čitanje funkcionira kao svaka druga ljubav. Tko bi se ženio za onu koju mu odaberu roditelji umjesto za onu u koju je zaljubljen? Ponajprije bi trebalo dopustiti učenicima da na sat donesu ono što vole: strip, Sportske novosti ili roman po izboru. Moja prijateljica Georgia Court predavala je na sveučilištu u Clevelandu, gdje sam nazočio, tu ljubav za nezainteresirane studente, uglavnom sportaše, pa ih je tjerala da čitaju New York Times i analiziraju pročitano.
Što je temelj nastave o čitanju književnosti i kakvu bi ulogu trebali imati profesori?
To nam je već 1938. otkrila fascinantna legologinja Louise Rosenblatt djelom “Književnost kao istraživanje”. Njime se usprotivila novokritičkoj metodologiji hiperanalize književnog djela, okrećući se od autora k učeniku i njegovu doživljaju književnog djela. Kazivala je da smisao teksta ne leži u samom djelu, pa radilo se i o Shakespeareovom, već je plod čitateljeve interakcije s tekstom. Taj je kopernikanski obrat na američkoj nacionalnoj razini kao model predavanja književnosti usvojen tek 1983. Mi smo još u vremenu prije 1938. Profesori ne bi smjeli interpretativno manipulirati djelom, bez obzira na bilo kakve metodičke svrhe, budući da ni pisac nema tapiju na apsolutno objašnjenje svoje poruke.
Postaje li i današnje pisanje ogledalokulture čitanja?
Nakon što je personalizam postao globalna pojava, pisanje i čitanje postali su način javnog života. Blogizam ne zahtijeva književnopovijesnu rekapitulaciju najboljih djela. Tomu treba pribrojiti i jezik skraćenica koji kriptografira takvo stvaralaštvo. U današnjem je vremenu brzina izmjena poruka važnija od njenog konsolidiranja putem sporog, ali dubokog čitanja. Površno pisanje ogledalo je demokracije i stupnja tehnološkog razvitka, a pravo pisanje počiva na autentičnim osjećajima i proživljenim djelima. Najbolji stilisti od Pounda do Borgesa bili su ujedno najbolji čitaoci.
Je li knjiga mrtva i, zapravo, može li umrijeti?
Ako pod knjigom smatrate papirnatu knjigu, nije niti može umrijeti. I to upravo radi čitanja! U 2011. u SAD-u se prodalo 263 milijuna knjiga. U svijetu taj biznis premašuje 100 milijardi dolara. Tko kupi takvu knjigu, njen je doživotni vlasnik, dok su vlasnici e-knjige njeni provideri koji nam omogućuju da je imamo dok to oni žele. Kindli i slični gadgeti za čitanje ovise o energiji, dok je knjiga ovisna jedino o našoj kreativnoj energiji. Tko će radije polagati zakletvu na Bibliji na sticku nego na knjizi koja još uvijek ulijeva strahopoštovanje?
Postaje li čitalački mozak digitalni i kakva je tehnološka konvertibilnost teksta?
Maryanne Wolf, za mene najveća živuća legologinja, inače neuroznanstvenica, napisala je knjigu “Proust i lignja” u kojoj je pokazala kako je naš dosadašnji mozak plod linearnog kontinuiranog čitanja, a da će nam digitalno čitanje, koje je nelinearno i diskontinuirano, prouzročiti novu strukturu mozga. Ono što se starijim, kada se upuste u intenzivnu simultanu internetsku komunikaciju, čini distrakcijom, mlađim se naraštajima čini posve prirodnim, kao nova razina elektroničke igrice. Mozak je ključan u prihvaćanju elektroničkog teksta jer je rad mozga brži od rada očiju. Kao što uvježbani čitalac može ispravno pročitati krnje napisanu riječ, tako ćemo u budućnosti moći istovremeno čitati velike odlomke različitih tekstova. Institut za budućnost knjige izgradio je program Sophie koji piscima i umjetnicima pomažu da usklade tekst, slike i video. Ulazimo u svijet multitekstualnosti što nam je omogućilo informatičko doba.
U skladu s tim, je li nam nametnut internetski standard čitanja?
Samo dok čitamo na kompjutoru i ako ga definiramo u okviru postojećih tražilica. To pretraživačko čitkanje postalo je instrumentalno za mnoge učenike, studente i građane, ali kada naposljetku pronađemo tekst koji odgovara našim zahtjevima, čitamo ga na klasični knjiški način.
Kako treba čitati?
To ovisi o cilju čitanja. Jednom sam ustanovio blizu dvjesto vrsta čitanja. Najvažnije je ono čitanje koje odgovara na metafizičke želje našeg bića. Moja osobna gnoseološka i ontološka definicija glasi: čitanje je oblik obraćenja, molitva za suvisliji identitet. Možda treba čitati na način sv. Augustina koji je čitao sv. Pavla kao da je ovaj pisao isključivo za njega. Jer bi na koncu čitanja neke prave knjige trebalo doći do metanoje, do emancipacije od sebe kakvi smo bili prije čitanja. Jasno je da takvu preobrazbu ne može počiniti statistički godišnjak ili vozni red.
Kakav je danas odnos i kakve su uloge pisca, izdavača, čitatelja?
Vrlo dinamičan i ovisnički interaktivan. Elektroničke knjige preuzimaju velike cyber kompanije poput Microsofta, Amazona i drugih koji nude knjigu po cijeni manje od dolara, što izgleda smiješno jeftino, ali kada se to diseminira milijunskim čitaocima, onda se govori o novom tipu izdavačke industrije. Nakon SMS književnosti, rodila se i twitterska književnost u kojoj više nema razlike između pisca i čitaoca, zapravo radi se o hibridima “pčitaoca” (pisac-čitalac, od wreader, odnosno writer-reader). Pisci mogu mimo klasičnog izdavača kao posrednika pronalaziti svoje čitaoce, a čitaoci mogu direktno naručivati djela od pisaca. Ruski SF pisac Dmitrij Gluhovski je na internetu objavio roman “Metro 33” i počeo eksperimentirati multikulturnom platformom tako da su se u pisanje uključili autori iz više zemalja. Na inzistiranje svojih online čitalaca morao je oživiti već usmrćenog junaka, čime se i čitaoci pojavljuju kao dopisci i supisci. No time zna opadati spoznajna razina jer ako više ljudi više zna, onda i više ljudi i više ne zna.
Postaju li knjižnice “periferija” i ne stvara li se iluzija da se sve može “nabaviti” na ekranima?
Sve se zaista može dobiti na ekranima, pa i same knjižnice poput Europeane koja već ima 5 milijuna jedinica. Ako je čitanje ponajprije suštinski antropološki fenomen, kojim se i otkriva i popravlja čovjeka, knjižnice su društveni kulturni fenomen u kojima čitalac može shvatiti da nije solipsist. Knjige će opstati kao čitanje, a knjižnice kao čitaonice jer imaju onaj sakrosanktni mir i jamče verifikaciju preporučenog štiva. Za razliku od interneta koji o jednoj stvari nudi milijune stranica pa zapravo ne nudi ništa, iskusni bibliotekari umiju pronaći i prepoznati ravnotežu između zrelosti čitaoca i adekvatne knjige. Biblioteka će uvijek ostati “teka”, uvijek će skupljati tekstualnu građu. Na primjer, Narodna in univerzitetna knjižnica Slovenije arhivira slovenski dio interneta.
Odnos prema legologiji u Hrvatskoj i u svijetu; gdje smo i hoćemo li mjereći legološki ostati izvan ili ćemo i tu ući u EU?
Taj se odnos razvija s učestalošću razvoja ove discipline i sve većim brojem mladih istraživača. Bio sam vjerojatno prvi član Međunarodne čitateljske udruge (IRA) 1977. iz bivše države. Već 1978. u magisteriju sam se bavio idejom osnivanja Instituta za studij i analitiku legologije, ali još nije bilo kritičke mase interdisciplinarnih znanstvenika. Zbog toga sam prvo započeo rad na bibliografiji svih djela o čitanju. IRA ima 90.000 članova i nekoliko časopisa te veliku izdavačku aktivnost. Što je neka zemlja razvijenija, ima više legoloških instituta. U SAD-u svako ozbiljnije sveučilište ima institute i laboratorije za proučavanje i liječenje disleksije. Hrvatska je legološki ušla u EU još 2005. kada je Hrvatsko čitateljsko društvo (HČD) organiziralo 14. europsku konferenciju o čitanju.
Od ‘70., otkako ste Vi u legologiji, pa do danas što i kako se mijenjalo, je li se mijenjao odnos prema čitanju?
Pa mijenjala se svijest u onom smislu u kakvom su čitanje sagledavali Borges, Eco, Manguel, a to da je književno čitanje također umjetničko stvaralaštvo i širilo uvjerenje da je potreban iskorak od opismenjavanja i lektire. Budući da su legologiju kao i HČD najviše prihvatili knjižničari, čitanje je ostalo unutar epistemološkog vidokruga bibliotekarske discipline. Bilo je i pokušaja za interferencijom s istraživačima iz medicine, lingvistike, psihologije, ali to se bez stabilnih programa brzo osipalo. U našim su legološkim aktivnostima gotovo u pravilu najmanje zastupljeni profesori književnosti i dužnosnici ministarstava prosvjete i kulture, kulturnjaci i pedagozi, pa se u onom radikalnom smislu državni odnos prema čitanju nije mijenjao. Ali mijenjao se društveni, što svjedoči niz manifestacija od noći knjige u knjižnicama do “sađenja” i ostavljanja knjiga na otvorenom.
Kako se razvija ljubav prema čitanju? Postoji li efikasna metodologija?
Ne postoji, ali to još ne shvaćaju naši nastavnici književnosti. Potrebno je animirati unutarnji život, a to često ne ide tako direktno i doslovno. Najgore je inicijaciju započinjati širenjem navike čitanja jer to može zauvijek ostati navika, a nikada sazreti u obostranu ljubav. Jer i knjiga treba voljeti nas. Kao i u vrhunskoj znanosti, i tu slučaj može igrati veliku ulogu, što sam si otkrio svojom knjigom “Fortuna čitanja”. Neka neočekivana i neplanirana pobuda može učiniti više od šesnaestogodišnjeg školovanja.
Može li se stalan dotok novih knjiga nadvladati tehnikama brzog čitanja?
Nakon što je utopija brzog čitanja propala unutar književnosti, njeni komercijalni propagatori prenijeli su je na biznis, gdje se ono pretvara u pretraživanje informacija, a ne uživanje u čitanju. Međutim, i najbolje i najsretnije čitanje je tek sredstvo za život jer cilj života nije život s knjigama, nego s ljudima.
Je li književnost preduvjet za osjećaj “naše dužnosti da za sebe zahtijevamo pravo na individualnost” i ako je, u kojoj mjeri?
Bez sumnje, ali u civilizaciji nove tekstualnosti i komunikativnosti nije jedini. Ako književnost zapostavlja istinu o životu pojedinca, on će se okretati tekstovima koji mu je nude bez obzira na povijesnu prominentnost književnosti.
Što su knjigovođe u književnosti?
To su reliktni profesori kojima je važnije znanje o koricama knjiga od njenog duhovnog sadržaja. Knjiga danas može biti fotokopija, e-knjiga, audio-knjiga, video-knjiga (“vook”) iliti hibridna knjiga koja spaja tekst i video, a da poruka ostane ista. “Gospođa Bovary” nije manje roman zbog toga što je, po običaju tog vremena, bila najprije publicirana u “Revue de Paris” i čitana u nastavcima. To inicijalno izdanje bi moralo više interesirati bibliofile i “bibliopole” (prodavače starih izdanja rukopisa i knjiga), nego čitaoce zagrijane za književnu, a ne knjižnu poruku.
Kako sačuvati slobodu čitanja?
Na to sam pitanje pokušao odgovoriti svojom knjigom “Tko je vaš najbolji čitalac”, ironizirajući ono stereotipno mehaničko pitanje – tko je vaš najbolji pisac? Budući da postoji veliki broj “ovlaštenih” i superiornih čitalaca poput urednika, nakladnika, prevoditelja, književnih kritičara, knjigo-kolumnista, nastavnika, povjesničara i teoretičara književnosti, knjižara, knjižničara, članova žirija, medijskih reklamera, pedagoga, biblioterapeuta…i “neovlaštenih” kao što su roditelji, bračni partneri, djeca, prijatelji i profesionalni kolege, teško je sačuvati slobodu izbora knjige i čitanja. Moj prijedlog je da postanemo svoj najbolji čitalac, ali to zahtijeva stalni rad na održavanju svoje subjektnosti i svog smisla života.
Kako se osobno osjećate kad uzmete knjigu u ruku?
Postoji li i dalje “uzbuđenje vlastitog čitanja prve priče”? Na to sam odgovorio Grozdani Ribičić koja je objavila knjigu “Slikovnica mog djetinjstva” gdje sam dao prilog o svom čitanju “Malog Muka” Wilhelma Hauffa. Danas se takvi osjećaji pojavljuju samo kada nabavim dugo željenu knjigu ili nabasam na djelo koje je u filozofskom ili estetskom smislu superiornije od mene, nadajući da ću u njemu pronaći one vječno tražene prave odgovore na možda već zaboravljena pitanja.
>> Istražili smo: Zagrepčani čitaju samo kad moraju
>> Naši đaci 8. u čitanju, ali čitaju samo kad uče, ne i za zabavu