Sporazum koji je prošlog tjedna potpisan između ruske i kineske kompanije o isporuci ruskog plina tijekom 30 godina ukupne vrijednosti 400 milijardi dolara mogao bi se nazvati velikim političkim trijumfom Vladimira Putina. Taj ogromni komercijalni ugovor, najveći pojedinačni kad je u pitanju plinski biznis na području bivšeg SSSR-a, mogao bi postati novim simbolom globalnog gospodarsko-političkog preslagivanja; prekretnicom desetljetnog procesa pomicanja težišta ekonomskih aktivnosti na našem planetu. Ali samo možda.
Jasno je da je Vladimiru Putinu potpisivanje tog ogromnog deala došlo u fantastičnom trenutku – kad je počela splašnjavati ruska euforija oko lake aneksije Krima, kad se u istočnim dijelovima Ukrajine situacija počela mučno komplicirati i kad su se pojedini zapadni mainstream mediji rastrubili o tome kako je Obama uz potporu europskih političara uspio iznenaditi ruskog moćnika sankcijama koje će prouzročiti gospodarski pad u Rusiji.
Ako zaboravimo na varljive dnevnopolitičke interpretacije odnosa EU, SAD-a i Rusije, valja istaći nekoliko činjenica.
Prvo, sankcije Rusiji teško se mogu nazvati ozbiljnima, pretežno su kreirane tako da ne ugroze velike biznise zapadne Europe koji najbolje šanse za rast imaju upravo u Rusiji. Tu nije riječ samo o ovisnosti Europe o ruskom plinu nego i o velikim investicijama i europskom izvozu. Posebno je neobičan dio sankcijskog paketa u kojem se zabranom putovanja penalizira dio Putinova establišmenta. Mjera je to koja bi bila primjerenija za nametanje nekoj egzotičnoj otočnoj državici ili potpuno zatvorenom diktatorskom režimu kao što je S. Koreja, a ne suvremenoj Rusiji. Bilo kako bilo, uz takve labave i neuvjerljive sankcije Putin je uspio dovršiti duge pregovore o isporuci plina koji su, zanimljivo, trajali punih deset godina. Rusija je na taj način demonstrirala kako je toliko velika i važna da je čak pomalo besmisleno govoriti o tome da je se može kontrolirati nametanjem trgovinskih sankcija. Nakon ovog sporazuma Rusije i Kine priče o učinkovitim "sankcijama" za tako velike i utjecajne ekonomije u gospodarski gledano sve povezanijem svijetu postaju bespredmetnima.
Sve labavije zapadne pozicije
Drugo, američko-europska strategija "kontrole" situacije u Ukrajini sada je postala krajnje upitna. Nema zapadnoeuropske zemlje koja se sada neće zapitati što se točno može izgubiti propuštanjem boljeg gospodarskog integriranja s Rusijom.
Isto tako, nema nikakve dileme da je plinski ugovor Rusija-Kina pravi primjer državnog strateškog dugoročnog nastupanja jer je očigledno da nije riječ o čistom poslovnom interesu ključnog provoditelja, tj. ruske kompanije Gazprom u kojoj Rusija ima 50 posto vlasništva. Naime, poznavatelji plinskog biznisa iz malo objavljenih detalja o plinskom ugovoru izračunali su da on sugerira cijenu između 350 do 380 dolara po prostornom metru plina, a što znači da će se Gazprom morati jako pomučiti da nakon ulaganja u razvoj novih plinskih polja i gradnju novog megaplinovoda izvuče bilo kakvu dobit. Međutim, jasno je da je Rusija diverzifikacijom prodaje plina, tj. smanjivanjem ovisnosti o plasmanu Europi dobila strahovito puno. Pogotovo jer taj plinski ugovor treba iščitavati samo kao dio velikih rusko-kineskih napora u razvoju što jačih gospodarskih odnosa. Rusi sasvim sigurno mogu očekivati jako puno od kineskih ulaganja. Kinezi, jednostavno rečeno, plivaju u novcu i njihova ulaganja, pogotovo nakon nedavnog sastanka Xi Jinpinga i Putina, čak imaju potencijal zaustavljanja gospodarskog pada Rusije. Druga najveća svjetska ekonomija spremna je uliti ogroman kapital u rusku stanogradnju, infrastrukturu, transport, posebno je gladna ruskih prirodnih resursa. Rusija će vjerojatno zadržati kontrolu nad zlatom, platinom i dijamantima te visokotehnološkim projektima, ali Kinezima će otvoriti sve ostalo. Zapravo je svako zahlađenje odnosa EU i Rusije prilika za Kinu da uskoči u projekte koji su u planu ili su već u pripremi, kao što su nalazište ugljena Mechela u Jakutiji ili ona čelika Evraza i Alrosa. Kinezi su već pokazali interes, a Rusija je pozvala kineske partnere i u važan projekt Elga, očekuje se kineska kooperacija na Sakhalin-3 plinskom i naftnom biznisu. Oleg Deripaska s Kinezima već razvija ogroman biznis rudnika nikla i bakra, China North Industries postala je jedan od ključnih ulagača u OAO Uralkali...
(Foto:Reuters/Pixsell)
Ruska vlada raspisat će natječaj za gradnju velikog mosta do Krima. Vrijednost tog projekta procjenjuje se na 1,4 milijarde dolara, a vjeruje se da bi upravo Kinezi mogli odigrati ključnu ulogu na tom međunarodnom natječaju. Ima li europska kompanija šansu dobiti taj natječaj uz sankcije Rusiji?
Treće, ova Putinova bitka za diverzifikaciju gospodarskih tokova i jaču integraciju sa svojim azijskim susjedima ima i svoje vrlo osjetljivo geopolitičko pa i vojno strateško naličje. Valja se prisjetiti da je davne 1991., nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, potpisan sporazum Rusije i Kine o ekonomskoj ali i vojnoj (!) suradnji, posebno kako bi se razvile protuameričke protuobavještajne operacije u središnjoj Aziji. Danas, nakon potpisivanja povijesnog plinskog sporazuma ta stara ideja multiplicirala se u svom praktičnom značaju, ali i budućoj očekivanoj specifičnoj težini u globalnim igrama moći.
Treba znati da uz plan povezivanja novim plinovodom kroz Sibir Rusije s Kinom ide i ruska spremnost, kako tvrde ugledni ruski analitičari, da Rusija ne samo skine restrikcije Kini na ulaganja, nego i na izvoz vojne tehnologije. – Riječ je de facto o savezu s Rusijom – prokomentirao je Vasilij Kashin iz Centra za analizu i strategije te tehnologiju u Moskvi. On smatra da se u budućnosti može očekivati čak i puna vojna suradnja dviju velesila. Putin je, podsjetio je, sam rekao da su odnosi s Kinom ruski diplomatski prioritet jer će ti odnosi redefinirati globalne pozicije.
Valja istaći da se potpisivanjem ogromnog plinskog ugovora ipak još nije dogodio nikakav trenutačni prevrat u globalnim odnosima snaga. Riječ je o procesu. Kinezima će trebati godine da u Rusiji preuzmu gospodarsku ulogu kakvu trenutačno ima EU. No, kad i ako se to dogodi, tvrdi Kashin, Kina i Rusija bit će puno manje ranjive na možebitne zapadne pritiske, a što će utjecati i na njihove inozemne politike.
Zamislite svijet u kojem će se Rusija bolje integrirati ne samo s Kinom, nego, posebno u energetskom dijelu, i s Južnom Korejom te Japanom. Zamislite svijet u kojem će ta velika azijska tržišta možda postati međuovisnija nego što su danas vezana uz zapadne gospodarske tokove. U toj će situaciji i globalni valutni odnosi i kompletan spektar investicijskih aktivnosti biti nepovratno promijenjeni te je pitanje hoće li danas najmoćniji i najbogatiji – SAD i EU – i dalje biti ti koji uspješno kontroliraju pravila igre.
I pored tih osjetljivih teza, ne treba misliti da su Rusija i Kina počele igrati neku politiku koja je neosjetljiva na odnose s EU. Konkretno, analiziramo li samo megaplinski "deal", jasno je da je to tek posao koji treba odraditi. Posao će ići teško ako Kina ne osigura očekivanih 20 milijardi dolara za razvoj potrebne infrastrukture, a ukupno Rusi za razvoj infrastrukture i istraživanje moraju pronaći 55 milijardi dolara. Prve isporuke počet će tek 2018. da bi ukupno dosegle 38 milijardi prostornih metara godišnje. U međuvremenu, EU je i dalje izuzetno važan i to će ostati. Rusija mora pronaći načina za poboljšanje i daljnji razvoj odnosa s tako važnim i gospodarski moćnim partnerom kao što je EU. Samo prošle godine Gazprom je u zapadnu Europu i Tursku isporučio 160 milijardi prostornih metara plina, puno više nego što će tek isporučivati u Kinu. Europske investicije u Rusiju su, treba li reći, od obostranog značaja. Dakle, ruski plan da, recimo, grade novi LNG terminal u Vladivostoku ima više smisla uz dogovor s Kinom i vrlo je vjerojatno da će uspjeti uzeti novu, u povijesti neviđenu ulogu na azijskom tržištu, ali to ne znači da je Rusima pametno zanemariti razvoj svojih gospodarskih odnosa sa zapadnim zemljama, posebno EU. Prije bi se moglo reći da je Rusiji najmudrije dovesti se u poziciju natjecanja zapada i istoka za njezine potencijale. To što ju je ukrajinska kriza dovela u nezavidan položaj da mora ulaziti u ubrzavanje dogovora s istokom, zapravo je cijena koju plaća na dva načina: kroz gubljenje poslova sa zapadom i kroz popuštanje u cijeni istoku.
Kinezi - jako teški pregovarači
Rusi su sami priznali da su u deset godina, kad je u pitanju plinski ugovor, Kinezi bili jako teški pregovarači te se nekako čini da su zapravo postigli dobru cijenu plina upravo zato što su Rusi hitno morali dokazati napredak u borbi protiv zapadnih pokušaja izolacije.
Pitanje je koliko su milijardi Rusi platili Kinezima u spuštanju cijene plina zato što im je zapad zapravo prijetio tobožnjim sankcijama. Sigurno nije ugodno platiti nekoliko milijardi dolara da bi se svijetu činilo kako Putin ima veće mišiće od Obame, ali, eto, dogodilo se.
Potpuno je jasno da su sve zone nestabilnosti u zemljama kao što je Ukrajina vrlo opasni disruptivni elementi u vrlo osjetljivim kulama svjetskog gospodarstva. U takvim situacijama svi gube, čak i kad se čini da izlaze kao geopolitički pobjednici.
Europski uvoz i europska ulaganja u Rusiju bili su vrlo snažan motor razvoja Rusije te Rusima sasvim sigurno nije draže da više ovise o Kinezima nego o Europljanima.
Povijest će pokazati je li ukrajinska kriza bila tek splet nesretnih okolnosti koji je vodio u veliki i privremeni međunarodni nesporazum ili je bila riječ o krupnoj zabludi da se nova ekonomija može graditi političko-vojnim mehanizmima iz 19. stoljeća.
>> Kroz plinovod 'Moć Sibira' plin iz Rusije u Kinu za 14 milijardi dolara
Plinski ugovor s Kinom je nuzan za Rusiju i Kinu, s obzirom da Ameri zadnjih dva desetljeca pokusavaju na sve nacine zaustaviti nastanak multipolarnog svijeta i nametnuti svoju hegemoniju bilo financijskim terorom kao prema Euru u EU, ili ogranicavanjem pristupa energentima u kojem svijetlu se treba gledati Iranska, Iracka, Pakistanska, Sirijska, Libijska i Afganistanska "krizna zarista" jer se tim ratovima presjecaju putevi dotoka energenata iz Irana preko Iraka i Sirije za EU, te iz Irana i Iraka preko Afganistana i Pakistana za Kinu, a Libija u kojoj vlada kaos nije u stanju isporucivati energente EU (uglavnom Italiji). Postavljanjem vojnih brodova u Singapur Ameri pokusavaju kontrolirati dotok nafte za Kinu preko tjesnaca Malacca (Malacca strait). Na slican su nacin koncem 30-tih godina embargom na naftu zaustavili razvoj Japana i isprovocirali napad na Pearl Harbor. Kopneni put je za Kinu i Rusiju puno sigurniji, sto znaci da treba ocekivati pokusaj destabilizacije Rusije ili Kazahstana ili Mongolije od strane imperija koji svim silama nastoji sacuvati poziciju hegemona. U Ukrajini vec vidimo kako se rat rasplamsava a ciljem kaosa i prestanka isporuke plina EU koja je jedva uspjela zaustaviti financijski napad na Euro. Sve je to dio istog globalnog sukoba za dominaciju.