Po kapi se ministar poznaje

Posljednji “Espresso” u kojem sam, razvijajući metaforu “državne sise”, dobronamjerno preporučivao primjenu suvremenih metoda za što bezbolniji prestanak dojenja tzv. neprofitnih medija, izazvao je dosta reakcija, prijedloga i sugestija. Jedan čitatelj me tako pitao zašto nisam postavio pitanje kad i kako najstarijeg sisača skinuti sa sise, aludirajući na Ured bivšeg predsjednika, koji nas je u prvih pet godina koštao 3,9 milijuna kuna. Do danas nije jasno koji je smisao tog ureda. One koji su mislili da je kruna njegova rada posjet Sjevernoj Koreji, demantirao je sam (pra)bivši predsjednik, istaknuvši da se radilo o privatnom posjetu, valjda je išao obići šurjaka u Pyongyang ili na krizmu u Wonsan. Jedan od komentatora na vijest je zlobno primijetio kako uopće nije sporno to što je Mesić išao u Sjevernu Koreju, već što se otamo vratio.

Proučio sam sve dostupne priručnike o bezbolnom prestanku dojenja, ali svi se odnose na djecu, i ni u jednom od njih nisam našao ništa analogijom primjenjivo na to kako odbiti 80-godišnjaka od državne sise, kako mu objasniti da nije nužno da, umjesto uživanja u mirovini, i dalje mora imati ured, vozača i ostale pogodnosti. Slučaj se čini nerješiv jer su, nakon (pre)duge političke karijere, Mesić i država toliko srasli da je, s obzirom na količinu prožimanja, postalo nerazlučivo što je dojenče, a što sisa.

Most, koji je pred izbore i tijekom pregovora o formiranju vlasti mjesecima medio o reformama i uštedama, između ostalog i o ukidanju ureda bivšeg predsjednika, nakon dolaska na vlast to je prestao spominjati, a i HDZ po tom pitanju već postaje sumnjiv. Ako Josipović, koji se još nije ni ohladio od funkcije, može bez ureda bivšeg predsjednika, zašto ne može i njegov, što bi ministar Hasanbegović rekao, “predšasnik”.

No, u analizi problematike odbijanja od sise, barem sudeći po onome u što nas uvjerava većina medija, u srijedu je nastupio obrat. Kao bomba odjeknula je vijest da je din-dušmanin neprofitnih medija, ministar Hasanbegović, prije više od dvadeset godina kao student uslikan s (ne)antifašističkom kapom, nepoznate provenijencije, oko koje još traje proces vještačenja. Dakle, lupiga halter po mufu, svima treba vratiti lovu, dojenje je opet “in”.

Tjednik Novosti, utočište za Feralovu siročad na čijoj redakciji, budući da dobiva javna sredstva kao tjednik srpske manjine, a u njemu pišu uglavnom neki drugi, treba stajati “zauzeto Hrvat”, počeo se baviti istraživačkim novinarstvom. Suradnik srpskog tjednika Hrvoje Š. kopajući u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici po opskurnim časopisima s početka devedesetih, otkrio je da je Zlatko Hasanbegović, kao student, surađivao s časopisom Nezavisna država Hrvatska. Novosti na naslovnici donose fotografiju loše rezolucije na kojoj je budući ministar s nekoliko ljudi, od kojih se na dvojici vide obilježja HOS-a. Hasanbegović i još jedan mladić nose neke kape na čijoj se sredini vidi razmrljana bjelina kružnog oblika. Naslov sugerira da je kapa ustaška. Ministar u prvoj reakciji tvrdi da su to kape s hrvatskim grbom koje su nosili splitski pripadnici HOS-a, s kojima se slikao. Iako Novosti u “pakiranju” na naslovnici sugeriraju da su kape ustaške, u kasnijoj izjavi kategorički to ne tvrdi ni urednik navedenog tjednika srpske manjine, inače etnički Hrvat i maloljetni dragovoljac HOS-a, koji je u to vrijeme pisao u duvanjskom ratnom časopisu TRN.

Iz moje mračne, hercegbosanske, čović-dodikovske perspektive, zabavno je da su današnji ljuti protivnici, hrvatski ministar kulture i urednik srpskih Novosti simpatizirali iste postrojbe, koje su, što nije nevažno, pred svoj kraj u BiH bile pod zapovjedništvom Alije Izetbegovića.

Dok se čeka vještačenje kape da se vidi je li hakirana, tj. je li neprihvatljiva ustaška ili prihvatljiva HOS-ova, dakle antifašistička, u burnim raspravama političko nesvjesno izlazi na površinu. Ako je išta Hrvatskoj od Srba dano – dan je antifašizam, kaže Milorad Pupovac u Saboru. Priznajem da sam do sada bio u zabludi da su Srbi Hrvatskoj najvrjednije stvari dali u znanosti, umjetnosti, gospodarstvu, sportu, no sad ispada da se Tesla, Arsen ili Dado Pršo mogu pokriti ušima pred Simom Dubajićem. Pupovac ističe i svoju “svetu dužnost” da brani antifašizam, čime konačno priznaje religijsku dimenziju “antifašističke” misije.

Most, mostovsko mudrijaški traži od ministra da “jasno kaže da je uvjereni antifašist i ogradi se od NDH”. Možda bi bilo najbolje da Hasanbegović pred Pupovcem stavi ruku na “Magnum Crimen” i kaže “prisežem na ono što je “Hrvatskoj od Srba dano” i onda će dobiti antifa-certifikat, kao nekoć Mesić, Pilsel, Margetić ili Đikić.

Ovaj slučaj otvara i širu temu: koja je granica tolerancije “nečiste prošlosti” za javne dužnosnike? Gdje završava mladost-ludost, a kada čovjek postaje trajno odgovoran za svoje postupke? U obranu Hasanbegovića navode se neki recentni primjeri, npr. kako se britanski princ Harry slikao s kukastim križem ili kako je mitropolit Porfirije pjevao četničke pjesme. No, kako su u Srbiji Dražu Mihailovića rehabilitirali, ispada da je mitropolit pjevao antifašističke pjesme, pogotovo jer je pjevao u SAD-u, koji je do 1943. slavio četnike kao pokret otpora pa je i snimao filmove o njima (npr. Chetniks! The Fighting Guerillas, u režiji Louisa Kinga.).

Kao školarca su me naučili da je onaj tko pored stvorene demokratske hrvatske države i dalje ustašuje ili neupućen ili provokator ili ima neki kompleks nedovoljnog hrvatstva ili je Stipe Mesić u Australiji. Mesić je tamo pjevao neke pjesme koje se inače smatraju ustaškima, ali on je toliki antifašist da sve što dotakne, kao mitski kralj Mida u zlato, pretvara u četrnaestkaratni antifašizam, pa Jure i Boban kad ih on pjeva djeluju kao Mlada partizanka. Mesić je tvrdio da smo “dva puta pobijedili”, 1941. i 1945., čime je na originalan način spojio dva totalitarizma, jer bi, iz perspektive današnje demokratske i slobodne Hrvatske točnije bilo reći da su Hrvati tada dva puta izgubili. U Buenos Airesu i sad postoji uzrečica: razbucao ga kao Drago Pilsel sinagogu. Pilsel je još jedan ustaša-pokajnik koji je postao ikona antifašizma, štoviše član predsjedništva Saveza antifašista Republike Hrvatske. U jeku afere kapa, nezapaženo je prošlo da je Upravni sud Republike Hrvatske potvrdio da je bivša ministrica kulture bila u sukobu interesa, odnosno da je zloupotrijebila svoje diskrecijske ovlasti kad je Pilselovom portalu Autograf, mimo natječaja, dodijelila 70.000 kuna, zbog čega ju je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa kaznilo sa šest tisuća kuna. Ostale 64 tisuće ne spominju. Da se radilo o portalu nekog manje podobnog druga, taj danima ne bi silazio s naslovnica.

Budući da je Stjepan Mesić, jedina politički relevantna osoba koja je u zreloj dobi imala nedvosmisleno pro-NDH izjave, dokumentirane i 24 sata dnevno dostupne na YouTubeu, danas počasni predsjednik Saveza antifašista, i za Hasanbegovića ima šanse da dogura do iste funkcije, ako se pokaže da je kapa bila ustaška, a i tekstovi nedvosmisleno takvi. A ako su obilježja ipak HOS-ova, što se čini vjerojatnije, može ostati ministar kulture, a u nekoj budućnosti postati i urednik tjednika srpske manjine Novosti. A ako mu u backgroundu pronađu i fizičke profašističke napade, može se nadati ne samo da će postati član predsjedništva Saveza antifašista, već može i sam sebi mimo natječaja dodijeliti sredstva, čime bi nastavio dobru tradiciju Ministarstva kulture.

Prvi pozitivan učinak Hasanbegovićeva ministriranja je da je “neprofitere” natjerao na istraživački rad. Ne treba sumnjati da će mu se uskoro iskopati sve što se može – netko i u ovom trenutku, u potrazi za ranim radovima, sigurno pomno prebire “Nezavisnu Državu Hrvatsku”, a netko “Tomislavgradske ratne novine”. Ovisno o tome što će se pronaći donijet će se zaključak treba li ministar odstupiti ili ostati. No kakva god bila Hasanbegovićeva politička sudbina, zamijenio ga novi ministar ili ne, što se tiče lijeve kulturne hegemonije, nema povratka na staro. Stara indijanska kaže – kakva god kapa bila na glavi onog tko te skida sa sise, prestanak dojenja je uvijek traumatičan.