Po kiši i mraku pretrčala visinu Everesta: Najteže mi je bilo samoj u šumi

Mrkli mrak. Kiša koja je neprekidno pljuštala sedam sati upravo je prestala. Blatnjavi put obasjava joj ne pretjerano jaka svjetiljka zavezana oko glave. Kraj je rujna, na Sljemenu je u to doba i inače hladno u 22 sata. Maja je uz to i potpuno mokra, ne do kože, nego do kostiju, jer je na pljusku provela trećinu dana. Ruke i noge gotovo više uopće i ne osjeća. To joj je deseti uzastopni uspon na vrh Medvednice. Dakle, uzastopni, što znači – bez stajanja. Popne se pješice na vrh, pa se spusti, i onda odmah natrag do vrha. I tako u krug. Za jedan krug treba joj nešto manje od dva sata. A krugova mora napraviti četrnaest.

Kriva vremenska prognoza

Jer tako nalažu pravila izazova na koji se odlučila. Bit će, ako ne odustane, prva na svijetu kojoj je to uspjelo. Ne prva žena. Nego prva osoba općenito. Na takav izazov nije se dosad odlučio nitko osim nje. I to u kakvim uvjetima. Priča je, blago rečeno, filmska. Ma i film bi bio manje dramatičan od onoga kroz što je na svom drugom “Everestingu” prošla Maja Bonačić, 35-godišnja samohrana majka devetogodišnje djevojčice, prvakinja u triatlonu i biciklizmu, psihologinja koja radi u svojoj tvrtki s djecom s poremećajima u spektru autizma...

“Everesting” je, pojašnjava Maja, izazov s jednim jednostavnim pravilom – u jednoj neprekidnoj aktivnosti potrebno je prijeći nadmorsku visinu jednaku ili veću od visine Mt. Everesta, odnosno 8848 metara uspona. Stazom koja vodi preko Mrcine, od Lagvića do sljemenskog tornja, potrebno se uspeti 14 puta kako bi se prešla spomenuta nadmorska visina.

– Krenula sam ujutro, prognoza je govorila – bit će sunčano. Kako sam napravila prve korake u brdo, tako je počela i kiša, koja se ubrzo pretvorila u pljusak. Osim što je samo po sebi teže trčati po blatnjavom, skliskom terenu, meni je to što je padala kiša bila i dodatna teškoća zbog moga fizičkog stanja. Ukratko, stopala i dlanovi mi se prilično brzo počnu pothlađivati, a s obzirom na to da je pljuštalo, već nakon prvog uspona više ih uopće nisam osjećala – govori Maja. Uz to, zbog bolova u lumbalnom dijelu kralježnice koji su počeli dva tjedna prije izazova, stopala su joj stalno trnula. A samo dan prije uspona imala je i blagu temperaturu. Svi su joj govorili da odustane.

– Danju sam se još, unatoč kiši koja je stalno padala, nekako i držala. Ali kada je pala noć, počele su i moje psihološke krize. Kiša je stala i šuma se počela buditi. Shvatila sam da sam potpuno sama, a sljemenska šuma koja je oživjela nakon tog pljuska i nije najugodnije mjesto na kojem se možete zateći sami. Slušala sam sve te zvukove koji su dolazili iz nje i kroz glavu mi je stalno prolazilo to da sam potpuno sama, da nema nikoga tko bi mi došao u pomoć ako nešto krene po zlu. Nije me toliko brinulo ni to što mi je jedno stopalo trnulo, drugo uopće nisam osjećala, baš kao ni prste na rukama, nego više taj psihološki aspekt toga da oko mene nema nikoga osim divljih životinja – pojašnjava.

Prvi 'Everesting' na biciklu

Ipak, ni u jednom trenutku nije joj palo na pamet da odustane. Uostalom, izazov je bio humanitarni. Konkretnije, svaki uspon donosio je 3000 kuna za osječku udrugu obitelji s autizmom Dar. U dogovoru sa sponzorima, pri svakom usponu snimila je film od minutu-dvije, a za svaki taj film sponzori će donirati novac udruzi. Prikupila je tako 48.000 kuna jer se, unatoč svim nedaćama, uspjela popeti 14 puta i tako svladati “Everesting”. Za to joj je trebalo 26 sati. Nije jedina koja ga je uspješno prošla. Ali je jedina na svijetu koja ga je uspjela završiti dva puta u manje od mjesec dana. Točnije, unutar tri tjedna.

– Za izazov sam čula sredinom kolovoza ljetujući na Braču. Kod nas ga je, barem koliko znam, dotad bio uspio završiti samo Ares Buršić. On se penjao stubama Zagrepčanke, što je tzv. indoor aktivnost, pa sam ja rekla: O.K., ja ću to prva napraviti u prirodi. Prvi “Everesting” završila sam biciklom, trajao je 18 sati – pojasnila je Maja. Kako joj je to uspjelo? Kaže da vrlo bitna fizička priprema, ali još više psihička. Ona si ne postavlja granice. Uvijek ide s mišlju da to može. I dosad joj je uspijevalo. Trči od 2009., a kada je počinjala, sama priznaje, nije mogla pretrčati ni kilometar. Otad je postala državna prvakinja u biciklizmu, triatlonu, pretrčala je 100 kilometara, proljetos i maraton trčeći gore-dolje u svom dnevnom boravku, uspješno je svladala i “Ironman”, najtežu triatlonsku utrku na svijetu. Maja ne skriva da trči i zbog sebe jer voli prelaziti naizgled nemoguće granice, ali gotovo sve njezine nevjerojatne utrke i rekordi imaju dobar razlog i pozadinu. Već godinama svoje kilometre posvećuje djeci s autizmom i njihovim obiteljima.