Vjerojatno nema pjesme koja je poput slavne “Nel blu dipinto di blu Domenica Modugna”, poznatije kao Volare, pokazala duh vremena. Na festivalu u Sanremu 1958. godine, upravo na dan kada je Financial Times objavio da je lira stabilna, pobijedila je predstavljajući Italiju na Euroviziji te godine.
Tada je “volare” izišao iz grla svih Talijana kao krik nakon godina rata i poslijeratnog beznađa, najavljujući desetljeća u kojima će se Italija nametnuti kao autoritet u modi, dizajnu, automobilskoj industriji te čija će stopa rasta dostizati čak i 10 posto. Sam Domenico Modugno bio je paradigma tog uspjeha - od siromaštva talijanskog juga do uspjeha planetarnih razmjera.
Slična radost, prijelomna točka bilo je čudo u Bernu, Svjetsko prvenstvo u nogometu 1954. godine kada nakon pobjede počinje strelovit uspjeh Zapadne Njemačke. Tada je nacija, otežana krivnjom i bolnim oporavkom od događaja između 1933. – 1945., ponovno rođena s novim samopouzdanjem i ponosom.
Postignutim srebrom u Rusiji Hrvatska je postala inspiracija cijelom svijetu što je lako posvjedočiti čitanjem stranih medija (čak i britanskih!), izjava, podjela, članaka, statusa i objava na svim društvenim mrežama.
Za mene je to dobilo stvarnu dimenziju kad sam među “kockicama” na tribinama, nedaleko ugledala skupinu Japanaca i obitelj iz Indije koji su navijali jednako revno kao i Hrvati. Morala sam upitati zašto i odgovor je bio bolji od svega što sam mogla očekivati – jer pobjeda Hrvatske za njih je pobjeda svih autsajdera i sanjara. Jednako kao što su došli navijati za vatrene, oni su došli i po svoju osobnu pobjedu.
Ovaj ogroman uspjeh naših igrača dao je cijeloj naciji optimizam, zajedništvo i vjeru kakve već više od dva desetljeća nije osjetila, a moja generacija nikad.
Vječni jal te mišljenje da smo sporedni i nedovoljno dobri prevladan je apsolutno veličanstveno i to na najvećoj svjetskoj pozornici. Jedna od najjačih slika ostat će i doček kad je više od pola milijuna ljudi, bez ijednog incidenta, strpljivo cijeli dan čekalo, pjevalo i slavilo. Skup s toliko ponosa i istinske sreće što smo Hrvati, isti oni koji su do jučer gubili u arbitražama, na svim ljestvicama osvajali zadnja mjesta, iseljavali se – sada su prštali od ponosa. Vatreni su ovaj uspjeh postigli i zaslužili, on je trebao ostatku Hrvatske.
Ovo je naš “volare” trenutak, put u neku samopouzdaniju, uspješniju i sretniju Hrvatsku, jer ovu količinu poleta moramo i možemo kanalizirati u vrlo konkretne mjere za budućnost. Već dvadeset i sedam godina čekamo pjesmu koju ćemo zapjevati iz svih grla, koja će biti naša prekretnica, naše “neopisivo”.
Ova priča o autsajderu baš ne pije vodu....pa pogledajte samo imena igrača i gdje igraju.