Bračni par Roginić, nezadovoljan gradskim životom, napustio je užurban i nervozan Zagreb, skrasio se u Ladislavcu i sada tamo uzgaja – sretne kokoši, odnosno kokoši iz otvorenog uzgoja. Na taj su se korak odlučili, kažu, jer su oboje iz Trnja, koje je nekada bilo miran dio grada, s livadama, prirodom.
Pobjegli iz grada
– Sada je Zagreb postao neurotičan grad, pun buke, gužve. Prije smo poznavali susjede, a sada te blijedo gledaju ako u trgovini pozdraviš. Ljudi tamo loše žive, ne smiju se, sve je sivo. Sin Stjepan Luka i kćeri Antonija i Lucija su odrasli, a imali smo mogućnosti otići jer je tu naša očevina, ovdje smo dolazili i vikendima – pričaju 47-godišnji Zdenko i 42-godišnja Andrea, koji su prošle godine odlučili okušati sreću na selu. Baka Jasna tu živi od 1993. godine, ona je imala nekoliko kokoši, a prvi korak Roginića bio je kupnja inkubatora i 20 kokica na sajmu u Zlataru.
– Počeli smo malo-pomalo, nismo htjeli ulaziti u kredite, a nismo imali ni znanja o otvorenom uzgoju pa se nismo htjeli zalijetati. Ne postoji nikakva literatura o uzgoju kokoši na ovakav način, ovo je jedina takva farma u Hrvatskoj, nismo znali koje se bolesti javljaju ni kako će sve teći – priča Zdenko. No, ipak je krenulo. Sada na svom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu "JJAE" Roginići drže 500 kokoši u dva kokošinjca, a farma je upisana u registar ekoloških farmi. Kokoši su različitih uzrasta pa nisu sigurni koliko ih točno nosi jaja, no otprilike 200-tinjak, a na dan dobivaju oko 150 jaja.
– Shvatili smo da su kokoši sretne kada imaju puno mjesta, u godinu dana uzgoja nismo imali nijednu bolest kokoši. Zdrave su, hranimo ih kukuruzom i šrotom te namočenim starim kruhom iz pekare, a jako vole i djetelinu. Noć provode u kokošinjcima, a tijekom dana slobodno šetaju ograđenim prostorom. Nesilice, kažu Roginići, daju domaća kvalitetna jaja koja se odlikuju mirisom i okusom, a prodaju ih po 1,40 kuna.
Još ne žive od kokica
– Prodaja je kretala malo-pomalo, rodbini, prijateljima, susjedima, pa su ljudi prihvatili proizvod. Još samo od ovoga posla ne možemo živjeti, ali s većom količinom kokica i jaja vjerujemo da ćemo moći. Planiramo posijati vlastiti kukuruz jer imamo zemlje, vodimo evidenciju o hrani, vremenu, temperaturi, svjetlu, odnosno još učimo o ovakvom uzgoju – kaže Zdenko.
S kokošima, kažu, nema tako mnogo posla: skupljanje jaja, čišćenje kokošinjca, hranjene, no to nije fizički težak posao. Pomažu i djeca, sin Stjepan Luka dostavlja jaja u Zagreb, kći Lucija, koja studira, također često dolazi u Ladislavec, baka Jasna – svi rade što već zatreba. Tako su kokoši sretne, a sretna je i obitelj Roginić: – Svi smo rođeni Zagrepčani, no ovdje nam je ljepše. I djeca sve više dolaze, iako se prije nisu htjela preseliti u Zagorje. Prioritet nam je ljubav, smijeh i obitelj i sretni smo što djed ovo nije prodao i što je baka kuću zadržala. Na selu se ljudi još smiju, žele pomoći jedni drugima, živi se jeftinije, kvalitetnije i sretnije. Volimo prirodu, mir, tradicionalne vrijednosti i ovdje nam je lijepo – pričaju Roginići.
Kako to zive kokosi sretno kad su u zici? drugo kad su vec htjeli proivodit zdrava jaja i zivjeti u skladu sa prirodom bar su mogli nabavit obicne domace kokosi a ne hibride a opet nisu nista postigli! Da su malo pametnije krenuli u sve to mogli su cak i dobro zaradjivat i na jajima a i na prodaji pjetlica za meso! al u startu krivo krenuli i sa crvenim nesilicama nema u takvoj proizvodnji velikog uspjeha!!!