Pobunjene Srbe plaća mafija koja balkanskom rutom šverca drogu

Svakog tjedna sjeverom Kosova prođe četiri-pet kilograma heroina – uvjerava me muškarac s kojim sam se našla na unaprijed dogovorenom sastanku u kafiću u južnom dijelu Mitrovice gdje su svi osim nas govorili albanskim jezikom pa su se pogledi nepovjerljivih, vjerojatno angažiranih u kojekakvim službama i običnih znatiželjnika zaustavljali na nama upadljivo previše.

Pod američkim patronatom?

On je muškarac srednjih godina, zaposlen, a već prije sam imala prilike uvjeriti se da je dobar poznavatelj ovdašnjih prilika. Ne govori puno, čini mi se ni izbliza koliko zna. Strah? Vjerojatno.

Našli smo se nekoliko dana prije nego što je kosovska policija i službeno objavila da se 2011. godine broj “registriranih” kriminalnih grupa popeo sa jedanaest na 39. Količina droge koju je spomenuo, a koja stiže iz Turske, Afganistana, Irana i Pakistana, stoji, ovisno o stupnju čistoće, nekoliko stotina tisuća eura. U procjenu da kriminal na sjeveru Kosova godišnje ubere oko 100 milijuna eura ne vjeruje. Misli da je iznos još veći.

– Kriminalci su ti kojima ne odgovara da Kosovo normalno profunkcionira kao država – reče pa tiho upita:

– Znaš li gdje je Bošnjačka mahala?

Potvrdno kimam glavom.

Četvrt koju spominje nalazi se u sjevernom dijelu danas na albanski i srpski dio podijeljene Mitrovice, grada koji se u bivšoj državi kitio Titovim imenom. Od albanskog juga taj kvart, kao i cijeli grad, dijeli rijeka Ibar. U Bošnjačkoj žive i Srbi i Albanci i obično odatle i kreću sve kosovske nevolje:

– Iz ruku Albanaca prelazi u ruke Srba. Zajedno rade – još tiše progovara.

– I? – lovim samu sebe kako se utišavam dok pričam.

– Put zapada – izusti. I zašuti.

Kriminal na Kosovu, uvjerava me drugi sugovornik, sa sjeverne srpske strane, ima veliku “potporu” međunarodnih snaga koje tu borave.

– Naravno da se puno toga događa pod njihovim patronatom. Što misliš zašto su ovdje već 12 godina? Isto ti je s Kosovom ko i s Afganistanom. Otkako su Amerikanci došli tamo, proizvodnja heroina se povećala desetke puta – uvjeren je.

Kosovo, država koja će 17. veljače proslaviti četvrti rođendan od proglašenja neovisnosti, ima tu, za jedne nevolju, za droge sreću, da se nalazi na balkanskom putu i heroina i kokaina pa je zato, ali i zbog toga jer ovdje političke stabilnosti još uvijek nema na vidiku, raj za kriminalce i švercere.

– Zato Srbi i ne miču barikade na sjeveru. To su ti heroinski punktovi – uvjerava me sugovornik s juga.

– Kompleksan je to problem. I politički, i vladavine zakona, i ekonomski. Takva je situacija pogodna za kriminalne radnje – šverc droge, nafte, lijekova, alkohola – kaže mi u svom uredu u Prištini kosovski ministar policije Bajram Rexhepi.

Kad govori o kriminalu i kriminalcima, Rexhepi u prvom redu misli na sjeverni dio Kosova na kojem u četiri općine, što se na prijelazima Jarinje i Brnjak naslanjaju na Srbiju, živi uglavnom srpsko stanovništvo. Taj dio države je onaj koji se na sve načine pokušava othrvati institucijama Kosova i pripojiti Srbiji koja pak zbog politike prema mlađahnoj republici što ju je priznalo 86 zemalja svijeta dobiva packe iz Europe. Ne sviđa se Europi ni to što Srbi na sjeveru kane 14. i 15. veljače organizirati referendum na kojem će se izjašnjavati priznaju li “institucije Republike Kosovo”. Ne sviđa se to, barem se tako službeno izjašnjavaju, ni Beogradu pa od lokalnih vlasti traže da odustanu od tog dvodnevnog izjašnjavanja.

– Vrijeme referenduma je prošlo. Tako samo mjere tko je politički jači. A najviše će naštetiti Srbiji. Za nas on nema nikakvu pravnu važnost – kaže Rexhepi, uvjeren da će se referendum na sjeveru financirati upravo novcem od kriminala.

‘Krupne ribe’ Veselinović i Beqiri

A kad ga pitate tko su, po informacijama policije, glavni protagonisti priče o švercu na sjeveru, kaže da su među njima svakako Srbi čija lica “krase” tjeralice Interpola. Riječ je o osobama koje već nekoliko mjeseci traže zbog lanjskog ubojstva pripadnika kosovske Specijalne policije ROSU Envera Zymberija. To su Slobodan Vučinić, Radovan Radić, Milovan Vlašković, Dušan Jovanović, Radomir Kasalović, a kao šesti sudionik spominjao se Ratomir Božović, ali njega među licima s tjeralica nema.

Oni su ipak “sitne ribe”. Ako je vjerovati policijskim izvorima i izjavama zapovjednika KFOR-a Erharda Dreversa, onda je Zvonko Veselinović, Srbin iz Zupča, jedan od onih koji barikadama na sjeveru j... i Kosovo, i Srbiju, i Europu, i svijet. Dreves za Veselinovića kaže da je glavni organizator paleža graničnog prijelaza Jarinje koje je lanjskog ljeta progutala vatra. Uz Veselinovićevu zaštitu navodno su na sjeveru Kosova utočište pronašli mnogi kriminalci iz regije. Veselinovićevo ime na Kosovu zapravo je sinonim prije svega za šverc nafte, zatim oružja i droge. Kosovskoj policiji koja ga je sigurno željela uhititi, jer vjeruju da upravo on plaća po 50 eura Srbima što 24 sata dnevno dežuraju na barikadama (a barikade upravo i štite kriminal), Veselinović je umakao. Točnije, u prosincu su on i njegov brat Žarko uhićeni na Kopaoniku. Optužbe iz Srbije za starijeg Zvonka glase “proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih naprava”. Mlađi Žarko pritvoren je pak zbog zloupotrebe službenog položaja.

– Teško da će ih izručiti Kosovu – komentira Rexhepi.

Albanci zapravo vjeruju da su Veselinovići sklonjeni “na sigurno” da ih se ne dočepaju međunarodne snage KFOR-a i EULEX-a. Srbi to opovrgavaju pa se i ministar srbijanske policije Ivica Dačić osvrnuo na ovo uhićenje tvrdnjom da Veselinovići nisu smješteni iza brave zbog političkih razloga niti po nalogu KFOR-a i EULEX-a.

– Mentor Beqiri – piše mi na komadu papira ime Albanca s juga Kosova jedan njegov sugrađanin.

– On je radio s Veselinovićem s ove strane Ibra – nastavlja.

– Je li i on uhićen? – pitam.

– Nije – odgovara.

Mentor Beqiri vlasnik je, poput Veselinovića, nekoliko benzinskih crpki. Nalazim podatak da je već uhićivan upravo zbog organiziranog kriminala. Po jednima Beqiri na jugu ima istu težinu kao Veselinović na sjeveru, drugi pak vjeruju da je ta priča prenapuhana.

– Radili su zajedno samo pola godine. Švercali su naftu – govore.

Ne moraš biti posebno pametan da bi shvatio da Albanci i Srbi ovdje zajedno “rade” i da kriminal ni tu, kao uostalom ni igdje drugdje, ne poznaje granice. Eto, u utorak su u pećkoj regiji, preko koje se droga krijumčari u Crnu Goru, a zatim morskim putem ide prema zapadu, s pet kilograma heroina pala dva Albanca i dva Srbina. U istom okrugu nekoliko dana ranije uhićeno je 11 osoba kod kojih je bilo 17 kilograma heroina.

– Kosovo se koristi kao tranzit. Ovdje nema proizvodnje. Možda neznatne količine – kaže ministar Rexhepi.

E, baš je to ono u što mu Srbi s Kosova neće povjerovati. Po njima, glavni su laboratoriji za preradu droge smješteni u okolici Prištine i Gnjilana koji se pak nalazi u neposrednoj blizini graničnog prijelaza Bijela zemlja sa Srbijom, s čije se strane nalaze mjesta s većinskim albanskim stanovništvom. Tu je, u Srbiji, u blizini granice s Makedonijom i Bugarskom, selo Veliki Trnovac za koje godinama i strane policije i svjetski mediji tvrde da se nalazi na samom raskrižju balkanskog puta droge. I da su zato u svakom trenu u selu stotine kilograma heroina.

Za razliku od prijelaza Bijele Zemlje i Merdara, gdje na granici uz kosovsku stoji i srbijanska policija i carina i naplaćuje 30 eura osiguranja za automobil, prešutno zapravo tako priznajući Kosovo, na prijelazima Jarinje i Brnjak nalaze se pripadnici KFOR-a i EULEX-a. Srbi se, međutim, tim prijelazima ne koriste jer ih ne priznaju. Paralelno uz glavnu cestu prokopali su alternativne ceste i njima međunarodnim snagama dođu iza leđa, u Srbiju. Svi to znaju jer se putnici i ne pokušavaju skriti, ali ništa se ne događa. Mi smo preko prijelaza Jarinje prema Srbiji krenuli pješice. Naime, nekoliko metara od samog prijelaza Srbi su granjem, zemljom i kamenjem zatvorili cestu. Malo niže nalazi se šator ispred kojeg su zastave Srbije, Rusije i Grčke i poruke “NE NATO” i “NE EU”.

Sa strane Srbije ugaženom stazicom kroz snijeg prema nama stiže muškarac u pedesetima. Kaže da se zove Marinko i da radi u Srbiji, u Raškoj, a kako je pješak, kraći mu je put preko nepriznate granice nego da ide okolo. Dok je žustrim korakom grabio naprijed, da pobjegne i od nas i od hladnoće, procijedi tek da je za sve kriv danas pokojni predsjednik Predsjedništva SFRJ Petar Stambolić za kojega reče da je krajem ‘50-ih pomaknuo granicu, da na Kosovu stvori jednu čistu srpsku općinu, pa je zato njegovo selo potpalo pod ovaj dio Zemljine kugle.

– Ovo je Srbija – ponavlja Marinko i sebi i nama pa počne o predstojećem referendumu. Svjestan je, kaže, da on neće promijeniti ama baš ništa, da su veliki već odlučili da će Srbija ostati bez tog dijela teritorija i da ih se Srbija zapravo odrekla.

– Al’ neka volja naroda ostane za istoriju – domeće.

Pripravni na bijeg u Srbiju

Nagovorili smo ga da pođe s nama do sela pa smo ga iz auta ispustili nedaleko od šatora gdje Srbi 24 sata, bez obzira na temperaturu koja je noću bila 27 stupnjeva ispod nule, drže stražu.

– Zna se da je albanska mafija najjača na svijetu. Pa ti vidi tko tu šverca – komentiraju tvrdnje one druge strane da ih na barikadama drži šverc.

O referendumu, izborima koji će biti u Srbiji, ali po svemu sudeći ne i kod njih, kao i prije četiri godine, ne žele govoriti.

Na sljedećoj barikadi jedan muškarac reče, a ostali potvrdiše, da su mnogi Srbi sa sjevera u Srbiji pokupovali kuće i stanove pa “kad sve bude gotovo”, sele se. Oni koji nemaju novca morat će ostati. Razgovor brzo prekidaju jer “ne mogu ništa bez šefa”. Tko je on, ne spominju. A kad se pojavio, otpravio nas je odakle smo i došli.