Sve koji su imali priliku vidjeti provalu divljeg nasilja na Sveučilištu u Berkeleyu, koje je izbilo povodom gostovanja Mila Yiannopoulosa, urednika portala Breitbart, libertarijanca i gej aktivista, morali su ostati zapanjeni njegovom žestinom i izlišnošću. Zgražanje bi moralo biti tim veće što se radi o pitomcima institucije koja bi po svom opisu morala njegovati intelektualnu raznovrsnost i toleranciju prema ideološkim razlikama.
Paljenje bine s koje je Milo trebao održati predavanje, maskirani aktivisti s palicama koji prebijaju ljude na ulici i sukobljavaju se s policijom, nimalo ne podsjeća na akademsku atmosferu koja cijeni argument i želi afirmirati dijalog o važnim društvenim pitanjima. Čuđenje nad terorističkim metodama vođenja dijaloga američkih akademaca s ideološkim neistomišljenicima donekle može umanjiti spoznaja da je Sveučilište u Berkeley još od šezdesetih godina prošlog stoljeća jedno od glavnih utočišta radikalno-lijevih pokreta i ideologija, koje nazivamo Novom ljevicom.
Neprikosnoveni guru Nove ljevice, Herbert Marcuse, poznat je po svojoj kritici “represivne tolerancije”, koju naizust mora naučiti svaki brucoš na studijima društvenih znanosti. Prema Marcuseu, liberalno učenje o toleranciji je “represivno” zbog toga što uči toleriranju stavova zagovornika netolerancije. On pod zagovornicima netolerancije ne misli na neke ekstremiste, već na sve one koji se ne slažu s lijevim svjetonazorom.
“Oslobođena tolerancija”, kaže Marcuse, “stoga bi značila netoleranciju prema desnim pokretima i toleranciju prema lijevim pokretima.” Drugim riječima, ako ne dijelite lijevi svjetonazor, a upustili ste se u raspravu s mlađahnim sljedbenikom Marcuseova nauka, pripazite na taj revolver pod kaputom.
Ovako logički krhka i očito ideološki impregnirana Marcuseova argumentacija jasno korespondira s iracionalnošću i proizvoljnošću ljevičarskog nasilja. To nasilje nema neki konkretan cilj, već je svrha samom sebi. Ono je jedino u službi destrukcije realnosti i obnavljanja vjere u utopijski cilj. Prezir i nada tu se međusobno nadopunjuju i podržavaju.
Nasilje u Berkeleyu otuda podsjeća na jednu anegdotu o Marcuseu, koju je, u svojoj knjizi Snoviđenja nad zaljevom San Francisca, ispričao poljski pjesnik, komunistički disident i nobelovac, Czesław Miłosz. Naime, Marcuse je, priča Miłosz, gledajući s terase u Berkeleyu prema zaljevu San Francisca, s gađenjem promrmljao: “Ovaj grad je pun svinja!”
Ako ste ikad osjetili nelagodu u raspravi s pripadnikom radikalne ljevice zbog njegovog prezrivog nastupa s moralno povlaštene pozicije, vjerojatno se radi o nelagodi zbog demonstriranja pasivne agresije koja trenutno nema pri ruci buzdovan. Temeljni antropološki pesimizam i mizantropija uvijek su hrana neobuzdanom optimizmu i utopijskim nadama ljevičarskih elita.
Pogrešno se misli kada se kaže da su ljudi ubijani u ime utopije, da je nasilje opravdavano uzvišenim utopijskim ciljem. Stvar je obrnuta: puko, divlje i neobuzdano nasilje bilo je opravdavano utopijom. Nasilje je integralni dio utopijskog cilja. Nasilje jest ostvarenje utopije. Pobiti dvadeset milijuna ljudi teško da ima ikakvu političku svrhovitost.
Raznijeti se bombom u tržnom centru neće nimalo doprinijeti stvaranju Kalifata. Prebijati svoje neistomišljenike na ulici odbit će a ne privući nove sljedbenike. Ono što će takvo bezrazložno i iracionalno nasilje učiniti, jest da će potvrditi izuzetnost i uzvišenost vlastite moralne pozicije, potvrdit će utopiju kojoj pristup ima samo privilegirana elita odabranih. Plemenita mržnja prema postojećem sistemu “represivne tolerancije”, kako kaže Marcuse, “može se preokrenuti u grozotu, brutalnost i teror”, jer je granica između te mržnje i terora “na strašan način izvanredno pokretljiva”.
Nasilje u Berkeleyu pokrenut će i reakciju Trumpove administracije. Jedan od važnih ciljeva koje je njegova administracija stavila pred sebe jest obračun s dominantnom ljevičarskom kulturom na američkim sveučilištima.
U tweetu koji je napisao neposredno nakon izbijanja nasilja na Berkeleyu, najavio je mogućnost uskraćivanja državne potpore ovom sveučilištu. Do toga vjerojatno neće doći, ali će svakako će se ići ka razbijanju monopola radikalne ljevice na sveučilištima, uskraćivanjem financiranja pojedinim ideološki obojenim katedrama bez znanstvenog uporišta, poput “rodnih studija”, i zapošljavanjem profesora konzervativnih svjetonazora, koji su odatle mahom bili prognani. Bit će to jedan od glavnih Trumpovih doprinosa konzervativnoj restauraciji Amerike na čijem čelu se našao.
Bravo!