Zagreb je 1959. godine imao dva popodnevna dnevna lista: Narodni list i Večernji vjesnik. Ekonomska je računica potaknula ideje o spajanju dvaju poduzeća u jedno novinsko-izdavačko i tiskarsko poduzeće koje bi ujedinjenim sredstvima i kadrovima osiguralo dovoljnu materijalnu osnovu za razvoj. Bio je to zametak ideje iz koje je rođen Večernji list.
Iako ideja o spajanju nije prihvaćena s oduševljenjem, argumenti kojima se zastupala doveli su početkom 1959. do konkretnih razgovora predstavnika obaju poduzeća. Ti su razgovori naposljetku iznjedrili zaključak o fuziji te je predviđeno da se dva popodnevna dnevnika zamijene jednim, da se redakcije spoje, a imenovan je i glavni i odgovorni urednik budućih novina – Tomislav Golubović. No nije sve teklo prema planu, zapelo je na imenu novog lista. Pojavili su se prijedlozi novih imena: Danas, Novosti, Zagrebački dnevnik, Večer, Večernje novosti, Večernje vijesti i Večernji list.
Prijedlog da ime novom popodnevnom dnevniku bude Večernji list prihvaćen je 20. lipnja 1959. godine. Osnovana je grupa koja je pripremala rješenja za izlazak prvog broja, a u njoj su bili: Mirko Bilić, Zdravko Blažina, Tomislav Golubović, Frane Perić, Emil Piršl i Alojz Ševčik. Grupa je obavila i sve organizacijske, tehničke i administrativne pripreme, što je uključivalo radne prostorije, selidbu, smještaj arhiva i fototeke. Pripremili su kalendar i satnicu odvijanja poslova i radova. Još je samo trebalo izdati prvi broj Večernjeg lista. I jesu. Svjetlo dana ugledao je 1. srpnja 1959.
“Na svim stranama, poražen kišom, Zagreb je jučer pružao žalosnu sliku. Vodena stihija obarala je sve zapreke, prodirala je u podrumske stanove i skladišta, natjeravši potočne bujice da napuste svoja korita. Šteta je velika, ali je Zagreb, poučen iskustvom prošlih dana, uspješno suprotstavio ‘barikade’ na kojima je napad ublažen... “ – upravo ovom dramatičnom pričom s ulica hrvatske metropole, koja zbog važnosti dominira i naslovnom stranicom pod naslovom “Kiša... dokle?”, pred čitatelje je izišao prvi broj Večernjeg lista.
Uredništvo je odabralo i druge teme poput prijedloga o izmjenama sada mnogo humanijeg Krivičnog zakona pa se smrtna kazna više neće zamjenjivati doživotnim zatvorom, nego zatvorom u trajanju od najviše 20 godina. Prvi broj donio je i prvi od nastavaka svojevrsnog feljtona o bivšem američkom predsjedniku Harryju Trumanu, vanjskopolitički izvještaj iz Pariza o kroničnom nedostatku stanova u sve napučenijem Gradu Svjetlosti, ali i kratku crticu o sastanku glavnog uredništva Večernjaka s predsjedništvom Gradskog narodnog odbora, odnosno s gradonačelnikom Većeslavom Holjevcem. List se prodavao po tadašnjih 10 dinara, izlazio je svakog dana osim nedjelje, a tiskao se na 10 ili 12 stranica.
Posebna priča bio je subotnji broj s dvostruko više, 24 stranice, a od toga oko 12 stranica oglasa, i uz dvostruko višu cijenu od 20 dinara. Postojala su u početku dva izdanja dnevnog lista: prvo za unutrašnjost, drugo gradsko – zagrebačko. Prvi broj tiskan je u 63.500 primjeraka. Večernji list od početka je sjajno prihvaćen iako se njegova promocija obavljala u nepovoljno vrijeme: usred kišnog ljeta i vijestima “sušne” ljetne sezone. Od samih je početaka bio zamišljen kao narodne novine i u 60 godina postojanja ta se orijentacija do dana današnjeg nikada nije promijenila. Mijenjalo se društvo, politike, države, no taj primat narodnih novina Večernjak nikad u svojoj povijesti nije ispuštao. Događaj se, naime, uistinu dogodio tek ako je o njemu pisao Večernji list.
Prva redakcija smjestila se u Masarykovoj 28, nedaleko od HNK, na mjestu današnje Školske knjige, a činili su je uistinu brojni članovi, poslije doajeni pisanog novinarstva. Glavni i odgovorni urednik Tomislav Golubović, koji se na čelu Večernjaka održao dvije godine, imao je desnu i lijevu ruku, svoje zamjenike Miru Gumhalter i Ladislava Melčickog. Noćni urednik bio je Ladislav Grakalić, urednik vanjske politike pak Emil Piršl, dok je unutrašnju uređivao Vlado Orešković. Šef razgranate mreže dopisnika bio je Stanko Juriša, a među fotografima bili su i poslije legendarni Pavao Cajzek i Božo Kelemenić. Brend Večernjeg lista pomagali su graditi i Ive Mihovilović (prvi hrvatski novinski freelancer), urednik zanimljivosti Virgil Kurbel i doajen karikature Ico Voljevica.
Radili su jako dobar posao. U prvom mjesecu izlaženja, srpnju, prosjek je bio 64.441 primjerak, a naklada subotom u prosjeku se prodavala u gotovo 80 tisuća. Već dva mjeseca poslije, tiraža je porasla 4000 primjeraka po danu pa je 12. rujna zabilježen i radostan rekord: rotacija je štampala 100.000 primjeraka. Ubrzo je postalo jasno da je projekt uspio i da je uhvatio korak u svom pohodu prema čitateljima. U vrijeme kada je televizija utorkom imala “slobodan dan” i kad je radioemisija “Porodica Veselić” ponedjeljkom navečer doslovce praznila ulice, kad se u zagrebačkom kinu Balkan prikazivala premijera antologijskog vesterna “Obračun kod O.K. korala”, Večernji list uspio se ušuljati u srca svojih čitatelja i ondje ostati sve do danas.
Bilo je to romantično doba kad su prilike ‘mazile’ novinare
Živjeli su ti ljudi, bez obzira na sve, romantično doba žurnalizma”, piše u nedavno objavljenoj monografiji o 60 godina Večernjaka Ružica Cigler te objašnjava: “Novinarstvo im je bilo poziv, ne zanimanje, radno vrijeme nepoznat pojam, kolegijalnost temelj suživota, a odustajanje od cilja neshvatljivo. Njihova je misija bila čitateljima dojaviti vijest, objasniti događaj, otkriti pozadinu, pomoći riješiti problem.” Sve je počelo u prvoj redakciji u centru grada. Zgodne li slučajnosti, prisjetio se Ante Živković, nekad je na adresi Masarykova 28 bio kupleraj. Zato je zgrada na katu bila puna sobičaka, a u prizemlju veliki izlog iza kojeg su pisali novinari. Nije bilo praznog stola, ali se pokoji stolac mogao zauzeti. Jedan je “osvojio” Zvonimir Milčec koji se u “Zagrebačkim rukopisima” prisjeća da su prije njega svoje mjesto ondje već imali Živko Gruden, Aleksa Vojinović, Zdenka Korošec i Vesna Tučkorić, Ante Živković, Zlatko Franjić, Mladen Stražimir, Danijel Jelinić, Tomislav Butorac, Vilko Težak i Pero Homovec. Urednik gradske rubrike i učitelj mnogima bio je Boris Janković Argus, rasni kozer, enigmat i strastveni šahist. Živko Gruden kaže da je Argus svima bio idol te su se pitali ide li ikada iz redakcije kući. Večernjak je bio orijentiran na vanjsku politiku i Zagreb, sve ostalo bilo je lakše i zabavnije. To je vrijeme naprosto mazilo novinare i novine i dalo im šansu za afirmaciju.
Vijest nije smjela biti duža od pet redaka, a čitatelji su to voljeli
Kratka i žurnalistički vrijedna informacija, angažiran i svima jasan komentar, naslovi koji će privući sadržajno i vizualno, povjerenje prema mladim novinarima, ispitivanje mišljenja čitatelja i novi putovi povezivanja s njima, osnovna su načela uređivačke politike s početka drugog desetljeća na kojima je inzistirao glavni urednik Davor Šošić. Živko Gruden, urednik unutrašnjopolitičke rubrike, odmah je uveo pravilo da vijest ne smije biti duža od pet redaka. Čitatelji su te kratke vijesti jako dobro primili.
Tada je napravljeno prvo slojevito istraživanje navika naših čitatelja koje je trasiralo neke promjene u uređivanju, izgledu i stilu. Prva stranica ima samo najave, bez imalo teksta, a Embargo se seli na Lijevu stranu, drugu stranicu koju zauzimaju kratki komentari. Slijede dvije stranice unutarnje politike, pa reportaža, a vanjska politika dolazi na 6. i 7. stranicu. Gradska ima čak tri stranice, a sport četiri (vodi ih dvojac Ico Kerhin – Zlatko Mačešić). Prvi put crne vijesti idu na Crnu kroniku koju uređuje Boris Osim, a puni legendarni Mladen Stražimir. O sedamdesetima u Večernjaku Stefanija Fantela napisala je onu legendarnu rečenicu: “Ako nije bilo u Večernjaku, nije se dogodilo”. Večernji list je u toj dekadi dobio prvi prilog posvećen televiziji u bivšoj državi, svoje BiH izdanje, svoju najstariju sportsku nagradu – izbor nogometaša godine, a kao istinski vizionari, svjesni onoga što donosi razvoj društva u cjelini, Večernjakovi novinari i urednici tih su godina pokrenuli Večernjakovu turističku patrolu, Večernjakovu biciklijadu... akcije koje traju i danas.
Preko noći su novinari, dopisnici i fotoreporteri postali ratni izvjestitelji
O najtežim, ali i po mnogočemu, najslavnijim godinama u povijesti Večernjeg lista u knjizi “60 godina s vama”, o devedesetima pisao je Branko Tuđen, tadašnji glavni urednik. Bila su to burna vremena: pretvorba društvenog vlasništva, ukidanje samoupravljanja. Hrvatska opcija i novinarski profesionalizam bile su glavne odrednice Večernjaka. A tada je počeo rat. Novinari, dopisnici, fotoreporteri... preko noći su postali ratni reporteri.
“Bili smo u ratu. Jugoslavenska armija i srpski dobrovoljci do temelja su razrušili Vukovar, zauzeli gotovo sav teritorij dubrovačkoga zaleđa od Pelješca do Prevlake, osim samog grada Dubrovnika... “, piše Tuđen i nastavlja:
“Večernji list svojim je pisanjem, izvještajima, reportažama, komentarima i fotografijama pratio sva ratna zbivanja, kao i događaje na međunarodnoj pozornici. Iza toga je ostao golemi, povijesni materijal, 54 Večernjakovca odlikovana su Spomenicom domovinskoga rata, dok je Zlatnim kamerama HND-a nagrađeno deset fotoreportera Večernjeg lista.”
O ratnim fotoreporterima pisao je Siniša Hančić i zaključio: “Znali smo, kada je rat, puška i kamera koračaju u istom stroju”.
Uoči rata rođen je Radio Večernji list, a u poratnim vremenima danas slavna Večernjakova Ruža, najstarija i najrelevantnija medijska nagrada u Hrvatskoj, dok je 8. veljače 1999. startalo internetsko izdanje Večernjeg lista.
Istraživanje je dokazalo: Večernji je prva asocijacija na spomen novina
Početak novog stoljeća i tisućljeća bio je buran, a Večernji list u to je doba ušao s novim vlasnikom. Najutjecajnije i najtiražnije dnevne novine u Hrvatskoj preuzela je austrijska tvrtka iz Graza – Styria Media AG, koja je pet godina nakon preuzimanja Večernjaka pokrenula novi dnevni list u Hrvatskoj - 24 sata. O tom desetljeću razvoja Večernjeg lista u monografiji je pisala Ljubica Gatarić:
“Naravno da je dolazak privatnog vlasnika označio veliku promjenu i prekretnicu u životu redakcije. Školski, kako se to već radi kad dođeš u novu sredinu, uslijedilo je vrijeme međusobnog upoznavanja i odmjeravanja, radile su se analize, češljali ljudski resursi, ocjenjivao domet novina, čitalačka publika, navike. Iz tog razdoblja ostala je zabilježena izjava direktora Schauera da je bio zadivljen snagom brenda Večernji list jer je jedno istraživanje pokazalo da je našim građanima Večernjak bio prva asocijacija na spomen riječi “novine”. Što je bila Radenska u svijetu mineralnih voda ili kalodont u svijetu zubnih pasta, to je Večernji bio u svijetu novina.” Te 2001. godine otišao je dotadašnji glavni urednik Branko Tuđen, a naslijedila ga je njegova zamjenica Ružica Cigler. U tradicionalno ženskoj profesiji, Ružica je druga glavna urednica u povijesti Večernjeg lista, nakon Vere Vrcić.
Bilo je to desetljeće u kojem je Večernjak uz novine prodavao i knjige, a u jednom danu znalo se razgrabiti i 200 tisuća knjiga i novina. Prvu Večernjakovu biblioteku činili su najbolji domaći romani, a cijena svakog bila je nevjerojatne 24 kune.
Prvi smo se okušali na tržištu i prvi imali kompjutoriziranu redakciju
Osamdesete su bile važne godine, Večernjak se tiražno tukao za prvo mjesto u bivšoj državi s beogradskim Večernjim novostima, prvi je izašao ispod skuta tadašnjeg SUOR-a Vjesnik i okušao se samostalno na tržištu. Bilo je to vrijeme velikog preuređenja Zagreba, vrijeme Univerzijade. Metropola je počela živjeti nekim drugim životom, a Večernjak se tada iz Vjesnikova nebodera preselio u aneks nebodera, koji je sagrađen kao press-centar Univerzijade. Također je postao prva redakcija na ovim prostorima koja je novine u potpunosti radila na kompjutorima.
O svemu tome u monografiji je pisao Davor Ivanković, tada mladi novinar koji je u Večernji list došao sa Stojedinice;
“Znao se početak za mlade novinare – Gradska rubrika Večernjeg lista. Svi su se kao novinari morali prvo dokazati na najtežem mjestu u proizvodnji, u Gradskoj. A početak početaka bio je odlazak na tržnicu u rano jutro. Kako sam bio s Trešnjevke, meni je obveza bila obilazak trešnjevačkog placa i donošenje priča s tržnice.
Te priče nisu bile samo servisne, njima si kao mladi novinar morao na malo novinarskog prostora reći i pokazati što više. U Gradskoj su tada radili mladi momci i djevojke koji se u novinarstvu potvrđuju sve do danas. Na tržnicu je išao i Renato Baretić, sada uspješni književnik i scenarist popularnih TV-serija i filmova, koji je s Mirjanom Prišćan bio daleko najtalentiraniji među nama za tzv. tople ljudske priče. Baretić je imao lijepu rečenicu, ali Mirjana Prišćan imala je ljepšu.
Bili smo dnevni list, a postali smo moćna medijska kuća
“Posljednjih deset godina Večernji list prošao je najveće promjene i iz klasičnih dnevnih novina, koje svaki dan donose točne i provjerene informacije i analize, prerastao u medijsku kuću koja i dalje počiva na svojem glavnom brendu Večernjem listu, ali svoj je utjecaj proširila i na sve druge medijske platforme, od portala do društvenih mreža. Večernji list danas organizira neke od najuspješnijih konferencija, ima moderan TV studio i upušta se u zahtjevne multimedijske projekte”, zapisala je Petra Maretić Žonja pišuću za monografiju o posljednjih deset godina razvoja Večernjeg lista.
Bilo je to i vrijeme u kojem smo dobili međunarodnu nagradu za najbolje istraživačko novinarstvo, izdavali tjednik Forum, pokrenuli mjesečnik Vojna povijest urednika Zvonimira Despota, te pokrenuli još jednu uglednu nagradu - onu za Osobu godine, koju bira žiri sastavljen od uglednika iz javnog života Hrvatske te Večernjakovih novinara i urednika.
Možemo se pohvaliti i brojnim drugim uspjesima: Hassan Haidar Diab imao je svjetsku ekskluzivu – intervju sa sirijskim predsjednikom Al-Assadom, koji su prenijeli brojni mediji diljem svijeta. Sandra Veljković razotkrila je skandal u arbitraži sa Slovenijom; počeli smo izdavati magazine i serijale, a projektom “2068.” uz pomoć eminentnih stručnjaka otputovali smo 50 godina u budućnost.
Obrisali su sve komentare.Bijedno.