Već je dva ili tri puta, i ne sjeća se, odlazila i vraćala se. Pronađe nekakav posao, unajmi stan, onda izgubi prvo jedno, a onda i drugo, pa završi na ulici. Pokuca potom iznova na vrata Doma sv. Vinka, osječkog prihvatilišta za beskućnike, u kojemu ta 45-godišnja Osječanka vidi jedini spas.
Obitelj ne želi čuti za nju
– Brinula sam se o jednoj baki, ali je umrla prije mjesec dana. Više nisam mogla plaćati stanarinu, a ne mogu živjeti na ulici, pa sam došla u Dom. Toliko imam problema da i ne pamtim dan kad sam prvi put došla – povjerila nam se nesretna žena.
Iza sebe ima propali brak i četvero odrasle djece koja, kaže nam, danas za nju ne žele čuti, kao ni njezin otac. Najmlađa kći, iz druge i jednako nesretne veze, bila je u dječjem domu i nedavno je posvojena. Majka ne zna gdje je, ni hoće li je ikada više vidjeti.
Stalni posao ova žena nema već 20 godina. Do 1997. to i nije bio problem, jer je imala obitelj i kuću. No, nakon razvoda od nasilnog supruga alkoholičara jedva je uspijevala spojiti kraj s krajem.
– Jako je teško naći stalan posao, a ja sam još bila loša u školi pa sam završila samo osnovnu. Zarađivala sam uglavnom brinući se o bakama – priča ona. O svojim jadima ne govori ni jednom sustanaru u Domu.
– Nitko meni nije kriv što sam ovdje. Griješila sam u životu, ali tko ne griješi. Malo se šalimo, pričamo – kaže ona pomirljivo. Kad je nervozna, čisti po prihvatilištu i tako si krati dane.
– Nekada malo i zagalamim na ove muške, da počiste za sobom – smješka se ona.
Napravili žensku sobu
Tešku i bolnu životnu sudbinu s njom u Domu sv. Vinka trenutačno dijeli još desetak stanara. Naša sugovornica nije jedina žena među njima.
Upravo stoga biskupijski je Caritas, koji skrbi o Domu, bio primoran urediti tzv. žensku sobu.
– Ranije je u prihvatilište s vremena na vrijeme navraćala jedna ili dvije žene, ali od lani dolaze konstantno, bude ih i po četiri. Žene se u pravilu zadržavaju kraće od muškaraca, ostanu najviše pola godine – objašnjava Ivica Rebić, ravnatelj nadbiskupijskog Caritasa.
Životne priče beskućnica različite su; neke od njih bile su u zatvoru pa ih je obitelj izolirala. Ima onih koje se bore i s bolestima ili duševnom rastrojenošću. Često nemaju ni dokumente.
Dom sv. Vinka ima funkciju prihvatilišta, što znači da bi beskućnici u njemu trebali prenoćiti i otići. No, neki su stalni stanari već godinama. Zimi vrata Doma budu otvorena i tijekom cijelog dana. Za opremanje ženske sobe, odnosno spavaonice, utrošeno je 130.000 kuna, a otvorenje će biti nakon Uskrsa. Kapacitet prihvatilišta time će porasti sa 20 na 24 ležaja.