Diplomati većine država renesansne Europe, a to pravilo vrijedi i danas, pokušavali su položaj svojih država prikazati strancima boljim nego što je bio u stvarnosti. Dubrovnik se trudio postići upravo suprotno. Dubrovački diplomati primali su upute kako da glume siromaštvo svoje Republike, a među uputama je redovito bila zapovijed da puste suzu... No, kad suze nisu davale željeni učinak, dubrovački diplomati oslanjali su se na – mito.
Sumnjičavi Osman III.
Apsurdno, dubrovački diplomati koji su jedan čas glumili najveće siromahe na svijetu, drugi čas nudili bi pravo bogatstvo, u novcu ili robi, u obliku mita. Kad je sultan Osman III. 1730. odlučio pokrenuti istragu o materijalnom stanju u Dubrovačkoj Republici (valjda je bio sumnjičav prema tvrdnjama dubrovačkih diplomata da su neopisivo jadni i siromašni pa da zato stalno pokušavaju smanjiti ili prorijediti harač), ovlastio je bosanskog beglerbega da procijeni stvarno stanje.
Kako opisuje povjesničarka Vesna Miović u knjizi "Dubrovačka diplomacija u Istanbulu", bosanski je beglerbeg zatražio mišljenje lokalnih hercegovačkih vlasti iz dubrovačkog susjedstva i zaključio istragu rješenjem da se materijalno stanje u Republici popravilo. Uslijedile su grozničave diplomatske aktivnosti po uputama Senata, otkriva fascinantna knjiga Vesne Miović: poklisari u Istanbulu dobili su zadatak da još snažnije koriste retoriku jada i bijede, ali Senat je istovremeno ovlastio dubrovačkog diplomata u Sarajevu da problem riješi korupcijom na samom mjestu nastanka nepovoljnog rješenja iz istrage. Dubrovački poslanik u Sarajevu, naime, nudio je beglerbegu mito od 3000 dukata ako promijeni svoj izvještaj.
"Može se od nas krv istočiti, ma ne izvaditi ono što ne imamo", pisao je Senat u vrlo dirljivom pismu velikom muftiji i velikom veziru 1703., glumeći siromaštvo Dubrovačke Republike. Ali kad treba nekome dati mito, onda se imalo. Pismo u kojem tvrde da se može iz njih i "krv istočiti", ali se ne može "izvaditi" ono što nemaju, Dubrovčani su napisali netom su na Porti (u Istanbulu) podijelili mito od 15.500 talira (što je golem iznos), a bosanskom beglerbegu dali 520 cekina za izvještaj o materijalnoj nemoći Republike.
Dubrovački diplomati znali su po Istanbulu i drugim gradovima dijeliti darove svakome tko išta znači, no Vesna Miović u svojoj knjizi pokušava odvojiti legitimne darove, koji su u to doba normalni i nisu mito u današnjem smislu te riječi, od tajnih darova koji već ulaze u sivu zonu. Ali ponuda od 3000 dukata bosanskom beglerbegu čisti je pokušaj mita jer mu nude novac da promijeni izvještaj i da radi izravno protiv svoje države.
Postoji, primjerice, popis darova kojima su Dubrovčani obasipali bosanskog beglerbega, njegove službenike i članove obitelji u vrijeme kad je Sarajevo 1700. dobilo od Porte u Istanbulu ulogu procjenitelja dubrovačkog materijalnog stanja: atlas, sukno, marinirani barbuni, masline, dunje, limuni, naranče, sok od naranča i četruna, malvasija, ljekoviti napitci od cimeta, ušećereni četruni, ružine latice i breskve, kolači, šećer, naočale, koraljni tespisi (brojanice islamskih vjernika), zemljopisne karte, umjetno cvijeće, sadnice cvijeća... Dubrovački diplomati brinuli su se da bosanskom beglerbegu, slikovito rečeno, ni ptičjeg mlijeka ne usfali – samo da sultanu stigne procjena o lošem materijalnom stanju u Republici.
Koncept "nulte tolerancije prema korupciji", koji je u novijoj hrvatskoj povijesti pospremio u zatvor i jednog hrvatskog premijera, očito nije bio poznat Senatu Dubrovačke Republike.
Tijekom 17. stoljeća Dubrovčani su darivali svakog novoustoličenog sultana. Ne zaboravimo, plaćali su harač, ali svakog novog sultana posebno su darivali s namjerom da spriječe moguće povećanje harača koje bi novi sultan mogao zapovjediti, ne mareći za obećanja prethodnih sultana da se harač za Dubrovčane neće povisivati.
Prema podacima iz knjige "Dubrovačka diplomacija u Istanbulu", svaki novoustoličeni sultan tijekom 17. stoljeća, a i ranije, dobivao bi od dubrovačkih diplomata sljedeće: srebrnu posudu s vrčem za umivanje, 24 plitice, 1 kavetac veluta i 23 kaveca atlasa, a od 1640. pridodali su tome i 12 ili 24 velike svijeće, 24 kutije slatkiša i 40 glava šećera. Sultanu Mehmedu IV. su 1677./8. darovali dalekozor koji je silno želio. Izvor koji je dubrovačkim diplomatima otkrio da je sultan opsjednut dalekozorima bio je sultanov glavni konjušar.
Mito od tri barila vina
Dva dalekozora darovali su i Mustafi III. 1756. godine. Sultan je točno opisao kakve želi: ukrašene srebrom, obložene finom crnom kožom, izrađene rukama najboljih rimskih majstora.
Još jedan detalj dokazuje koliko su mito i korupcija bili duboko ukorijenjeni u stanje uma članova Senata i dubrovačkih diplomata. Kad 1719. Osmanlije nisu povjerovali u argumente dubrovačkih poklisara harača koji su ih uvjeravali da je Republika siromašna, jadna i da nema odakle platiti harač – kad je, dakle, propala diplomatska ofenziva eskiviranja plaćanja harača i kad su Osmanlije odbili molbu da se harač ne plati – koga je Senat okrivio za takav neuspjeh? "Senatori su optužili poklisare, jer ćehaji velikog vezira nisu na vrijeme obećali mito od 1500 reala", otkriva knjiga "Dubrovačka diplomacija u Istanbulu". Nije, dakle, problem što glumatanje i muljanje nije upalilo i što Osmanlije nisu povjerovali u dubrovačke bajke, nego je problem što nije nuđeno dovoljno mita. Takav rezon otkriva da su Dubrovčani zaista vjerovali da se korupcijom mora moći riješiti svaki problem.
Uspjeh dubrovačke diplomacije u nastojanjima očuvanja i prosperiteta Dubrovačke Republike u velikoj mjeri, dakle, počiva na glumi začinjenoj suzama (detaljno opisanoj u prvom nastavku feljtona) i na mitu i korupciji (opisanima ovdje). Još jedan važan element dubrovačke diplomacije jest mreža špijuna. Zahvaljujući njima, Dubrovčani su znali sve što se događa na cijelom Sredozemlju i to su često znali prvi ili jedini, zbog čega su bili bitni.
Još samo jedan detalj: dubrovački diplomati brinuli su se da podmažu mitom i lokalne stanovnike u stranim gradovima i zemljama koji bi za njih obavljali špijunske usluge i javljali vijesti. Tako je 1765. poklisaru Peru Čingriji za izvor podataka poslužila neimenovana osoba koja je za usluge zatražila tri barila najboljeg vina. Kako otkriva knjiga Vesne Miović "Dubrovačka diplomacija u Istanbulu", Dubrovčani su udovoljili zahtjevu, ali su poslali i više, računajući da će ta osoba nakon novih usluga tražiti još vina.
>> Dubrovački diplomati morali su znati dobro plakati i glumiti jad
Gospodine dragi Dubrovčani su to radili da zaštite republiku, ne za osobni interes i da je pri tom unište kao bivši premijer kojeg Vi spominjete.