Ovo nije jedna od onih priča koja se sama piše. Toliko emocija, tuge, ali i sreće i nade, život koji je pokazao zube u trenutku i zaprijetio najgorim što može. Ovo je priča žene koja nije imala privilegij onako majčinski hipnotizirano pratiti njegove okice i kukati na buđenja noću. Priča je to majke koja je svojeg Jakova podojila i onda trčala na Institut za tumore gdje se za život borio njezin trogodišnjak David.
U startu je djelovalo kao viroza, a takav je bio i liječnički zaključak. No, maleni je David bio nemoćan, iscrpljen i samo je spavao te su se roditelji vratili liječniku, a on ih je uputio u Zaraznu. Nije to bila viroza, nego tumor mozga i spašavanje života hitnom operacijom.
– U cijeloj priči otpočetka smo jako zahvalni što smo uopće dobili priliku da se zajedno s Davidom borimo jer su ga spasili u zadnji tren. Naravno, čim smo saznali uslijedio je šok, tuga i bol. Ali, nasreću, dragi Bog nam je dao snagu i brzo smo se sabrali. Jednostavno smo se uinatili prema njegovoj bolesti koju smo počeli personalizirati kao neprijatelja – opisuje Ana-Marija Karatović svoje i osjećaje supruga Luke nakon što su saznali pravu dijagnozu svojeg trogodišnjaka.
Doma su imali novorođenče Jakova i petogodišnju kćer Katarinu koji su trebali roditelje. I njihovi su se životi promijenili. Na raspolaganju 24 sata dnevno bile su im bake i djedovi, a njih su dvoje život u devet mjeseci Davidova liječenja provodili u bolnici i na putu do nje.
– Bilo je vrlo bolno ostavljati ostalo dvoje djece, ali smo znali da ćemo njima sve moći nadoknaditi kada završi Davidovo liječenje. A Davidu? – opisuje majka Ana-Marija čije je pitanje danas, srećom, suvišno jer je Davidu završilo liječenje i dobro se osjeća te nadoknađuju sve što su propustili proteklih devet mjeseci. Mjeseci u kojima su puno naučili i promijenili, pa tako i sami sebe, jer bolest, kaže, čovjeka može naučiti da cijeni prave stvari.
– Možda će čudno zvučati, ali mi smo uz tu bolest postali puno sretniji ljudi jer se više ne opterećujemo nebitnim stvarima, spoznali smo tko su nam pravi prijatelji i ono najvažnije, kako prihvatiti dobru energiju i podršku, a kako negativnoj ne dopustiti da dođe do nas – poručuje žena koja je kroz tu borbu spoznala i upoznala toliko toga pa i hrvatsko zdravstvo u kojem se još puno toga može napraviti kako bi se olakšalo i djeci i roditeljima.
– Ono što bismo poručili iz našeg iskustva je da je pozitivan stav jedini put do izlječenja. Iza nas je devet preteških mjeseci, ali punih smijeha, zahvalnosti i ljubavi – kaže i zahvaljuje se posebice liječniku Filipu Jadrijeviću Cvrlji, patologinji Danijeli Kolenc i neurokirurgu Hrvoju Jednačku. Bolesnima i njihovim najmilijima poručuje da nađu snagu i budu jaki, a zdravima da – otvore oči i budu zahvalni što su zdravi. •
>> Tjeraju me da pijem zamjenski lijek. Nemam zamjenski život ni moja djeca zamjensku majku
Samo tko dozivi i prode taj period zivota moze razumjet na zalost, zelim vam svu srecu sa vasim andelima