Podolnjak odgovara Kasapović: Tko od nas dvoje zapravo potkopava demokraciju?

U Obzoru od 4. 10. 2014. profesorica Mirjana Kasapović koristi svoju kolumnu (“Podolnjak otvoreno potkopava demokraciju i parlament”) za otvoreni obračun sa mnom i mojim stručnim i znanstvenim stavovima na način koji nije dostojan jedne znanstvenice. U tom obračunu profesorica Kasapović ne bira sredstva – ona piše neistine, pogrešno navodi moje stavove i navodi čitatelje na pogrešne zaključke. U čitavom tekstu samo je jedna rečenica s kojom se slažem – kada profesorica Kasapović piše kako ne mislimo jednako ni o jednom bitnom pitanju izborne politike, a sve više ni o cijelom političkom uređenju Hrvatske. U nastavku ću izložiti zašto je to tako i tko od nas dvoje zapravo potkopava demokraciju u Hrvatskoj.

Prvo o reformi izbornog sustava, koja je ovih dana središnje pitanje reforme političkog sustava. Profesorica Kasapović i ja ne mislimo jednako ni o jednom bitnom pitanju izborne politike jednostavno zato što je ona kreator sadašnjeg izbornog sustava, a ja sam jedan od njegovih oštrih kritičara. Javnost mora znati da je profesorica Kasapović kao članica radne skupine 1999. godine bitno utjecala na najvažnija rješenja postojećeg izbornog sustava koji ona naziva “racionaliziranim razmjernim izbornim sustavom”, a to su zatvorene stranačke liste, više izbornih jedinica s jednakim brojem zastupnika, izborni prag od 5% i D’Hondtova metoda pretvaranja glasova u mandate. O tome profesorica piše 2011. u svom radu znakovitog naziva “Zašto je hrvatski izborni sustav dobar?“ (zbornik HAZU “Izbori zastupnika u Hrvatski sabor i referendum”). Jasno je stoga da svaku kritiku tog izbornog sustava i njegovih značajki ona doživljava kao osobni napad, iako taj izborni sustav danas nije u skladu s očekivanjima građana, niti sa suvremenim demokratskim trendovima u Europi.

Ljudi žele glasovati za imena

U nedavnoj kolumni profesorica Kasapović napisala je da svjetski stručnjaci za izborne sustave općenito smatraju kako je njemački personalizirani razmjerni izborni sustav najbolji u usporedbi s drugim sustavima pa bi njega trebala imati u vidu radna skupina predsjednika Republike u radu na novom Ustavu, a ne neke kombinacije većinskih i razmjernih izbora. No, postavlja se logično pitanje zašto profesorica Kasapović, kada je imala priliku “dizajnirati” novi izborni sustav za Hrvatsku 1999. godine, nije odabrala taj njemački model, odnosno od svih njegovih značajki odabrala je samo jednu, i to onu najgoru – izbor zastupnika putem zatvorenih kandidacijskih lista. No, u Njemačkoj se na taj način bira samo polovica zastupnika, a u Hrvatskoj svi. U svim ostalim značajkama hrvatski razmjerni izborni model odstupa od njemačkog – Nijemci polovicu zastupnika biraju većinskim sustavom u jednomandatnim izbornim jedinicama, a hrvatskim građanima to je uskraćeno; granice njemačkih izbornih jedinica poklapaju se s granicama pokrajina i u njima se ne bira jednaki broj zastupnika kao u nas; izborni prag od 5% je na nacionalnoj razini, a ne na razini izborne jedinice kao u nas, čime Nijemci favoriziraju nacionalne, a ne regionalne stranke; oni ne koriste D’Hondtovu metodu koja posebno pogoduje velikim strankama i zabranjene su zajedničke liste više stranaka. Kada profesorica Kasapović drugima dijeli lekcije o odabiru izbornog sustava, neka javnosti odgovori zašto sama radnoj skupini čiji je bila član nije preporučila sustav za koji navodi da je najbolji?

Izborni sustav koji je dizajnirala profesorica Kasapović građanima ne daje nikakvu mogućnost da glasuju za imena kandidata, već samo za nositelje lista. Izborne jedinice su takve da nam je glavni grad “raščetvoren” pa je i zbog toga došlo do “metropolizacije Sabora”, jer je gotovo dvostruko više zastupnika iz Zagreba nego što bi ih trebalo biti prema broju birača, izborni prag je takav da pogoduje samo dvjema najvećim strankama i dvjema regionalnim strankama (što dovodi do golemog broja propalih glasova na izborima) pa je nužno izborno sučeljavanje dviju velikih koalicija na čelu s najvećim strankama. Zbog toga sam još 2008. napisao da bi bilo poštenije i logičnije da zastupnike biramo sustavom apsolutne većine u kojem će građani birati između najboljih kandidata dviju koalicija u jednomandatnim okruzima.

Nedavna anketa objavljena u jednom dnevnom listu pokazala je da manje od 15% građana želi glasovati za zatvorene stranačke liste u sustavu kakav je dizajnirala profesorica Kasapović. Više od 45% građana željelo bi glasovati za pojedinačne kandidate (upravo ono što sam predlagao još prije šest godina), a više od 33% željelo bi primjenu preferencijalnog glasovanja za kandidate na listama, što se sada predlaže u svim prijedlozima izborne reforme. Čak se i profesorica Kasapović na kraju priključila pokretu za preferencijalno glasovanje, odričući se barem u tom dijelu tvrdokorne obrane izbornog sustava koji je osmislila, samo što sada velike stranke i njihova vodstva ljubomorno brane sustav koji im posebno pogoduje i ne misle ga se odreći ni po koju cijenu.

Netočna je konstatacija profesorice Kasapović da sam autor referendumskog pitanja. Od inicijative “U ime obitelji” zamoljen sam da ocijenim ustavnopravnu utemeljenost referendumskog pitanja, ali sadržaj pitanja definirali su oni sami. Dokazuje to, primjerice, i moje zalaganje otprije dvije godine za izborni prag od 4%, a ne 3% kako predlaže inicijativa (“Što treba mijenjati u hrvatskom izbornom sustavu”, Informator od 10. 3. 2012.). No, mislim da prag od 3% ne bi doveo do političkog kaosa. Uostalom, parlamentarna skupština Vijeća Europe još je 2007. državama članicama preporučila da u svoje izborno zakonodavstvo ugrade izborni prag od 3%.

I tu dolazimo do najgore i najzločestije optužbe profesorice Kasapović, kada ona skandalozno obmanjuje čitatelje kako smatram Sabor nelegitimnim zbog sudjelovanja samo 62% građana na izborima 2011. Na parlamentarnim izborima 2011. glasovalo je (bez manjina) 2,35 od 3,84 milijuna birača, a više od 606 tisuća glasovalo je za liste koje nisu prešle izborni prag i danas nemaju ni jednog zastupnika. Sabor je, i to sam jasno rekao u svom intervjuu u Obzoru, nelegitiman ne zato što je glasovalo “samo” 62% građana, već zato što on, zbog “propalih” glasova, zastupa samo 45 posto građana Hrvatske (bez dijaspore) – svi ostali nemaju svog zastupnika u najvišem predstavničkom tijelu. Profesorica Kasapović namjerno falsificira tu činjenicu, jer joj se ne uklapa u njenu tezu da Sabor predstavlja 62% građana i da su zato njegove odluke legitimnije nego one na referendumu.

Za građane, a ne za elite

Uz nužan ustavni oprez (da se o određenim pitanjima na referendumu ne može odlučivati) referendum narodne inicijative smatram važnim i neizostavnim instrumentom građana i korektivom predstavničke demokracije u jednom demokratskom društvu koje ozbiljno shvaća načelo narodne suverenosti. I ovdje profesorica Kasapović iznosi netočne i neprovjerene tvrdnje – kako je skandalozno da ja ne vezujem legitimnost referendumskih odluka za postotak građana koji su izašli na referendum. Pozivam je da pročita moj rad u zborniku “Referendum narodne inicijative u Hrvatskoj i Sloveniji”, objavljen nedavno, u kojem sam predložio da se za prihvaćanje odluke na zakonodavnom referendumu zahtijeva kvorum prihvaćanja od 25% od ukupnog broja birača, a da kod ustavotvornog referenduma odluku mora donijeti najmanje 35% od ukupnog broja birača. Prema rezultatima posljednjeg državnog referenduma o ustavnoj definiciji braka, u Hrvatskoj je 3,791.000 birača, što znači da bi za promjenu Ustava, s kvorumom prihvaćanja od 35% od ukupnog broja birača, moralo glasovati najmanje 1,326.850 birača. Na referendumu o braku za promjenu Ustava glasovala su samo 946.433 birača, a na prethodnom državnom referendumu o ulasku Hrvatske u EU za taj prijedlog je glasovalo 1,299.008 birača, što pokazuje da je stopa od 35% iznimno visoka jer u oba navedena slučaja ne bi bila dosegnuta. Stoga, kada odluči nekoga javno blatiti, profesorica bi najprije trebala pročitati njegove radove.

Naravno da smatram da su zastupnici u svojevrsnom sukobu interesa kada sami odlučuju o tome kako će biti izabrani od građana. Uostalom, i anketa koju sam spomenuo pokazuje da manje od 15% građana želi birati zastupnike po sadašnjem modelu, ali tko njih pita? U takvom sukobu interesa ne mogu biti predlagatelji referendumskih inicijativa, jer oni ništa sami ne odlučuju – oni prvo moraju dobiti potporu 10% građana da bi se o njihovu prijedlogu odlučivalo, a nakon toga prijedlog mora biti prihvaćen i od većine onih koji su pristupili referendumu.

Kada je riječ o suprotstavljanju neposrednom izboru predsjednika Republike od strane profesorice Kasapović, naprosto mi nije jasno zašto ona toliko inzistira da Hrvatska bude prva zemlja u Europi koja će neposredni izbor od građana zamijeniti posrednim izborom u Saboru. Moje stajalište je da u uvjetima slabe i neučinkovite kontrole rada Vlade od strane Hrvatskog sabora, institucija predsjednika Republike predstavlja najsnažniju protutežu snažnoj izvršnoj vlasti koncentriranoj u osobi premijera. Proteklih petnaest godina, od ustavne promjene 2000., govori u prilog zadržavanja i moguće dogradnje ustavnog položaja predsjednika Republike, jer pozitivna iskustva djelovanja Ustavom razrađenog sustava provjera i ravnoteža između predsjednika Republike i predsjednika Vlade, kako bi se spriječila koncentracija vlasti u rukama jednog dužnosnika, uvelike nadilaze negativna iskustva kohabitacije i povremenih sukoba, blokada i teškoća u dogovaranju tih dužnosnika. U tom smislu želim ukazati osobito na potrebu očuvanja važne uloge predsjednika Republike kao sukreatora vanjske politike, vrhovnog zapovjednika oružanih snaga u uvjetima hrvatskog članstva u NATO-u, kontrolora rada obavještajnih službi pa i mogućeg značajnog (što do sada nije bio slučaj) inicijatora kontrole ustavnosti zakona.

Mislim također da su građani profitirali uvođenjem neposrednog izbora (grado)načelnika i župana, čemu se žestoko protivi profesorica Kasapović, ali bi novi sustav bio bolji da je zakonodavac uvažio sve moje preporuke (onemogućivanje združivanja dužnosti gradonačelnika i zastupnika, smanjivanje gradonačelničkih ovlasti imenovanja nadzornih odbora i upravljanja komunalnim tvrtkama, ukidanje istovremenog raspuštanja svih tijela kod nedonošenja proračuna). No, novi sustav ipak je smanjio korupciju (jer se kupnjom vijećnika ne može dobiti izvršna vlast kao u prijašnjem sustavu), a o najvažnijim imovinskim pitanjima odlučuje predstavničko tijelo pa je odlučivanje transparentnije nego ranije, a raspuštanja predstavničkih tijela prosječno je godišnje manje nego u prijašnjem sustavu, imajući u vidu čak i loše rješenje o istovremenom raspuštanju/razrješenju tijela lokalne samouprave zbog nedonošenja proračuna). Činjenica je da su upravo nakon uvođenja novog sustava mnogi čelnici lokalne izvršne vlasti morali dati ostavku nakon što su završili u pritvoru zbog “nepodopština” i osobne odgovornosti, jer se više ne mogu skrivati iza kolektivnih odluka poglavarstava. Profesorica Kasapović me proziva da otvoreno potkopavam demokraciju, a iz svega proizlazi da sam ja daleko demokratičniji od nje.

Dok je ona branila izborni sustav u kojem građani nisu imali nikakve mogućnosti glasati za pojedinog kandidata, ja se već dulje vrijeme zalažem za personalizirane izbore – ili sučeljavanje pojedinih kandidata u malim izbornim jedinicama ili barem preferencijalno glasovanje. Dok se ja zalažem za neposredan izbor predsjednika države od građana, ona je protiv. Dok ja kontinuirano branim neposredan izbor gradonačelnika i župana, ona je protiv. Dok se ja zalažem za referendum narodne inicijative kao vitalan i nužan instrument građana, profesorica Kasapović je za njegovu “restriktivnu primjenu”. Dok ja plediram za to da Sabor, bez suglasnosti građana, ne bi smio donositi Ustav niti mijenjati njegove najvažnije odredbe, profesorica Kasapović misli da je Sabor dovoljno legitiman da to čini. Da, mi doista mislimo različito o svim bitnim pitanjima političkog uređenja – u mojim promišljanjima građanin je najvažniji subjekt odlučivanja u izborima i referendumu, a za profesoricu Kasapović to su stranačke elite u Saboru.

>>Autor pitanja za referendum otvoreno potkopava demokraciju i parlament

>>Ustavnopravni ekspert Robert Podolnjak: Je li Sabor legitiman?