Ako nam je um svima zajednički, onda zajednički posjedujemo i razum – ono što nas čini razumskim bićima. Ako je tako, onda je zajednički i razum koji nalaže što smijemo činiti, a što ne smijemo. Ako je tako, onda nam je svima zajednički i zakon. Ako je tako, onda smo građani. Ako je tako, onda sudjelujemo u poretku. Ako je tako, onda je i univerzum vrsta zajednice. U čemu bi drugome bilo moguće tvrditi da cijela ljudska rasa dijeli zajedničko ustrojstvo?
Ovako je razmišljao i zapisao u svojim “Meditacijama” Marko Aurelije, najplemenitiji rimski car, kako mnogi drže. Naravno, Marko Aurelije, zapisujući ove nerazumljive misli, nije imao pojma o postojanju HDZ-a. Jer, da je znao neke od ovih teza, poglavito onu o zajednici kao univerzumu, sigurno bi korigirao. Bez obzira na sve, volim čitati Marka Aurelija, a bogami ne samo da volim nego me iznimno vesele izbori u univerzalno najhrvatskijoj zajednici još od “Vlaka u snijegu” i pjesme separatističkog dijela zadrugara “kome treba zajednica dok se jede gibanica”.
Video: Miro Kovač, Ivan Penava i Davor Ivo Stier najavili kandidature
Upravo na to stanje podsjeća me i nadrealistična kampanja u kojoj sve curi od podivljale egomanije i nesadržajnog brslanja, pokazujući stvarnu narav HDZ-a, tog organizma za proizvodnju političkih brigadira i subboljševičkih aparatčika. U pokretu koji stoji ukopan na mjestu, u rupi povijesnih imperativa i tradicije zabluda, i koji je evolucijski i u sadržaju i u formi najdalje uspio dobaciti do samoupravne interesne zajednice, pojavila se skupina ljudi koja se duhovito nazvala ekipom za promjene, odlučivši na opće stranačke izbore izaći kao protuteža povijesnom HDZ-u.
Upravo zato bih, da nečlanovi HDZ-a mogu glasati na tim izborima, izašao na biralište i njima dao svoj glas. Niz političko-retoričkih bravura izrečenih u kampanji nakon koje HDZ kao ovovremeni SIZ ne može ostati isti, otkriva potpuno nerazumijevanje Aurelijeve dosjetke kako nam zajednički razum nalaže što smijemo, a što nikako ne smijemo činiti. Najprije su Davor i Ivo Stier žestoko ustali protiv klijentelizma, ustvrdivši borbu protiv istog okosnicom programa kojim žele doprijeti do duša hadezeovaca.
Onda su Miro Kovač zaključili da većina hadezeovaca odbija doći na skupove za promjenu jer se boje za egzistenciju, da bi sve garnirao pozivom aktualnom stranačkom predsjedniku najprije da se i ne kandidira. U međuvremenu su Milijan i Vaso Brkić postnatalno utvrdili da „dite treba vratiti materi“, što bi podrazumijevalo da ili je netko „dite“ oteo i odveo ga u bespuća povijesne zbiljnosti ili se „mater“ prokurvala zapostavivši „dite“ zbog ovisnosti prekomjernog uživanja tjelesnih i ostalih užitaka. Jesu li tu dite hadezeovci, a mater HDZ ili obrnuto, nikad nećemo saznati.
A bivši ministar Tolušić zavapili su odnekud kako on nikada ne bi ušao u koaliciju s HNS-om i koliko mu je nepodnošljivo bilo sjediti s tim anacionalno-trgovinskim kartelom tri godine za istim koalicijskim stolom, dok ga nisu potjerali zbog afera, u koje on nikada ne bi ušao. Dečki su, jednostavno, odlučili zablistati i tu nema boga da ih se spriječi jer malo je tko od mnogobrojnih i ne baš uvijek najdobronamjernijih kritičara HDZ-a s toliko razorne argumentirane snage udario u same temelje zajednice koja se već tri desetljeća pokušava definirati bilo kako. Bodibilding-rječnikom HDZ je do sada uglavnom radio na masi, a tek treba početi raditi na definiciji.
Šalu na stranu. Legitimni su zahtjevi za promjenom, u ovom slučaju i nužni, ali ih mora zazvati isto tako netko legitiman, netko tko ni na koji način nije do sada uživao one najspornije povlastice hadezeovskog sustava i netko kome želja za promjenom nije sinula kao nuspojava povrijeđene taštine. Nerealizirane ambicije pogubne su za svaku politiku i rezon, a mogu proizvesti razarajuće posljedice kada dođu u operativnu priliku da se pozicija moći iskoristi kao antifrustracijski velnes.
Premda, priznajem, bio bi super vizualni doživljaj Kovača, Stiera, Penavu, Brkića i Tolušića vidjeti kako kao predstavnici hrvatskog državnog vrha stižu na sastanak u Bruxelles, potvrđujući da je garnitura za promjene uspjela obaviti zadatak, uz ključno pitanje jesu li promijenili sebe. Prizemnost hadezeovske kampanje svjedoči o nedoraslosti i nesadržajnosti izazivača, ali i da aktualno vodstvo nije ovladalo strankom.
HDZ-u treba zaokret od uobičajenog načina poimanja politike u kojem se pobjeda na izborima naplaćuje kao srednjovjekovni „ius primae noctis“. Ali to nije samo krimen vrha, nego se na terenu mora raščistiti s političkim reketarima, pa da se konačno s obzora izgubi bagaža, poput onih u mom Karlovcu, koji su za grijehe krivotvorenih diploma nagrađivani operativnim funkcijama i direktorskim mjestima ili onih koji danas rukovode županijom, a uspon na lokalni politički vrh započeli su doslovno kurvinskim zabijanjem noža u leđa starijim stranačkim kolegama, što danas čine i aktualnom vodstvu.
HDZ se treba mijenjati, ali može li se to bez programa, bez sadržaja, bez dosljednosti, bez duha, bez ugleda, bez skrivanja iza Tuđmana, bez ideje. I uz koronavirus koji je kod nas pokazao iznimnu smrtnost jer je, do sada, ubio imovinske kartice, izbore u HDZ-u, aferu lažnih masona i stvarnog DORH-a, rezidenciju ex-predsjednice...
Neka VL konačno iz Jutarnjeg dovede jednog od pravih jugo-kolumnistu ili pamfletista. Pofuk i Gerovac su dosadni.