Poduzetnik Nenad Bakić Večernjakova osoba godine

Večernjakova je osoba godine za 2016. poduzetnik i investitor Nenad Bakić. Odlučio je tako posebni, deveteročlani Večernjakov žiri, s time da su članovima žirija odluku umnogome olakšali čitatelji koji su Bakiću u anketi na našem portalu dali daleko najveći broj glasova. Bakić je izabran između još 11 uglednika, kolega poduzetnika, sportaša, znanstvenika i političara.

Valja napomenuti da se ove godine u online glasanje uključio dosad najveći broj Večernjakovih čitatelja. No, iako jedan od najuspješnijih naših poduzetnika, Nenad Bakić nije laureatom postao zato što je ponovno postigao neki uspjeh u tom području. Priznanje je dobio zbog filantropskog djelovanja – uvođenja tehnologije u naše škole vlastitom inicijativom, što je kulminiralo iznimno uspješnom crowdfunding kampanjom BBC micro:bit -- STEM revolucija u školama u koju se uključilo gotovo 2400 donatora, koji su prikupili 320.000 dolara. Bio je to jedinstven pothvat u Hrvatskoj, zbog čega je Nenad Bakić zasluženo postao Večernjakovom osobom godine. Razgovarali smo s laureatom o kampanji i Makers pokretu u Hrvatskoj, čiji je on jedan od glavnih pokretača.

Je li vas nagrada iznenadila?

Općenito nisam navikao na nagrade tog tipa, a u ovom kontekstu me jest iznenadila i zbog toga što sam pratio glasanje na internetu gdje me malo zateklo kako je se broj glasova s vremenom kretao. Vidjeli ste da sam oduševljen, teško je dati neki suvisao odgovor nakon ovakvog priznanja.

Nominirani ste zbog nečeg nesvakidašnjeg zbog čega ste i dobili nagradu.

Drago mi je što je žiri prepoznao ovo što smo radili i što nas je toliko ljudi nagradilo svojim glasovima na internetu, no mi isto tako imamo već niz uspjeha koji su vrlo masovni. Godinama distribuiramo STEM edukaciju hrvatskoj djeci, a od prije nekog vremena i djeci u regiji, nizom projekata koje nazivamo obitelj platformi. A središnji je član te obitelji platformi naša Croatian Makers liga u kojoj smo mi ponajprije svojim novcem, ali i uz pomoć donatora sa strane, podijelili 1800 robota u 360 škola i drugih ustanova širom zemlje, a u tu je robotičku edukaciju uključeno 8000 djece.

To je zaista masovno i sada je to jedna golema baza. U drugom kolu Croatian Makers lige prije dva mjeseca sudjelovalo je 1800 natjecatelja u 32 centra širom zemlje. Ova nas je STEM revolucija maksimalno iznenadila. Tehnologija je u školstvo jako prodrla, upravo onako kako je prije 10-15 godina tehnologija ušla u bankarstvo pa su danas te dvije sfere nerazdvojne, tako se i danas u školstvu u svijetu događa digitalna transformacija, iako još, normalno, nije na nivou bankarstva. Tako smo i mi u nas počeli s takvom transformacijom, no u međuvremenu se pojavio uređaj koji mi smatramo šampionom tehnologije u školstvu, a to je BBC micro:bit. U Velikoj Britaniji taj mali kompjutor dobiva svako dijete sedmog razreda. Mi smo si zadali zadatak da svako dijete u Hrvatskoj bude digitalno pismeno i time postane ravnopravni građanin 21. stoljeća.

Želimo da već sljedeće školske godine svako dijete u 6. razredu na stol dobije olovku, gumicu i – micro:bit. Ova je kampanja trebala biti demonstracijska, pilot-kampanja, htjeli smo prikupiti novca samo za 3600 microbitova koji bi išli samo u škole koje su dio Croatian Makers lige jer smo znali da tamo imamo zainteresiranu okolinu. Znali smo da možemo skupiti željenih 60.000 dolara jer smo bili pripravni i sami uložiti u kampanju. Ono što nismo znali jest kakvo će nas iznenađenje čekati. Nekoliko puta probijali smo tražene ciljeve koje smo si zadavali i to je bilo iznad svih naših očekivanja ne samo financijski, nego i u smislu pozitivne euforije koja se dogodila. Bila je to velika promjena i u našim životima. Nekih 99 posto donatora naši su ljudi, a mi smo dirnuli njihova srca kroz djecu. Znalo se da mi novca imamo jer smo financirali i neke skuplje projekte poput Croatian Makers lige, no opet su nam ljudi željeli nešto dati. Kada netko da novac za nešto što je izvan državnih institucija, to je po definiciji civilno društvo. Iznenadila nas je ta širina spektra, ljudi su davali od nekoliko dolara do deset tisuća dolara. Bilo je donacija tvrtki pa onda još i donacija ljudi koji rade u toj istoj tvrtki, anonimnih donacija...

Foto: Boris Ščitar; Svečanost u redakciji uz urednike i novinare bili su Andrea Jurić, voditeljica marketinga Večernjeg lista i Miro Mauhar, član uprave Večernjeg lista

Novac nam je dala Hrvatska, rekao bih. Civilno društvo može biti različitih konotacija, ponekad se bavi teškim temama kojima se ne bavi država, iako je financirano od države, ali po svojem načelu, kada se građani organiziraju, to je civilno društvo. I pokazali smo da je njegov potencijal veći nego što se to ponekad smatra. Kada ti netko donira novac, to je puno “skuplje”, nego “like” na internetu jer je to i mentalna i financijska odluka, tu je i tehnološka barijera i tome slično. S tih 2400 donacija i 320.000 dolara shvatili smo da smo zapravo kreirali jedan veliki moralni kapital, onaj koji je vjerodostojan. Ne zaboravimo, sama nas kampanja dosta i košta, što se više novca prikupi, to je skuplje, plaća se deset posto od prikupljenog, a i kao udruga imamo prilično velike opće troškove. Napravit ćemo i jedan presedan, angažirat ćemo revizora i napraviti reviziju kampanje. Objavit ćemo reviziju svake kune koja je ušla i svake kune koja je izašla.

Time želimo dobiti još moralnog i socijalnog kapitala za našu udrugu i naše projekte, a i druge projekte civilnog društva. Jer, možda ima i drugih kvalitetnih projekata u Hrvatskoj koje ljudi jednostavno ne prepoznaju pa ovim želimo nametnuti više standarde. Kako iz nekog razloga nije moguće prekinuti kampanju, tako smo na stranici kampanje objavom zamolili ljude da nam više ne daju novac, odrekli smo se novca, ali poručili da nećemo uzeti više nego što nam treba. Bili bismo sretni kada bi ova kampanja bila odskočna kampanja za druge kampanje tog tipa pa da već u ovoj godini vidimo tri veće.

Kako je došlo do toga da se toliko zainteresirate za Makers pokret?

On ima svjetske ambicije, no ipak trebalo je imati hrabrosti uvesti ga u nas s obzirom na opće raspoloženje i jenjavanje tradicionalnog zanatstva. “Makers” pokret je u 21. stoljeću ono što je bilo “uradi sam” u 20., ali mnogo naprednije i uzbudljivije. Mi smo imali već prije filantropske ambicije i prepoznali smo da upravo u tom dijelu možemo napraviti veliki doprinos upravo zato što suvremene tehnologije nisu bile jako zakoračile u školske i izvanškolske aktivnosti mladih, a ulazne barijere, cjenovne i korisničke, radikalno su se smanjile.

Kako se dogodila suradnja s BBC-jem?

BBC je već sredinom 80-ih kao društveno odgovorno poduzeće dijelio jedan mikrokompjutor po školama, no nije bio u tome tako uspješan. Sada to više nije BBC, odnosno ne direktno, nego su oni sa svojim jakim partnerima, među kojima su Microsoft, Amazon, Samsung, taj projekt stavili u posebnu zakladu koja se zove Zaklada Micro:bit. Na WinDayse prošle godine pozvao nas je tadašnji direktor Microsofta Ivan Vidaković, ja sam bio uvodni govornik, a tamo je bio i glavni Microsoftov čovjek za edukaciju Anthony Salcito, dogovorili smo sastanak, a on je izvukao jedan uređaj za koji je rekao da je još prototip pa ga ne daje baš svakome, ali ja sam mu se svidio pa mi je uređaj dao. Uspjeh dolazi onome tko je na njega spreman – odmah smo shvatili potencijal tog uređaja pa smo pokušavali nekako dođi do toga. Nismo uspijevali, sve dok nismo kontaktirali britansko veleposlanstvo ovdje u Zagrebu, sjajnog čovjeka, ondašnjeg veleposlanika Andrewa Dalglisha koji je naš temeljni partner. On nas je povezao, mogli smo kontaktirati sam vrh zaklade i ostvarili smo partnerstvo za zapadni Balkan.

Zašto ovako nešto ne možemo postići u gospodarstvu?

Nema jednog odgovora. Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Mi kao narod ipak se mijenjamo, a nisu svi narodi jednako uspješni. Uvijek se možemo nadati nekom plemenitom diktatoru koji bi nas poveo u 21. stoljeće, no to niti je ostvarivo niti bi bilo poželjno. Ključ uspjeha jedne nacije su institucije, parlament, vlada, pa i mediji.

Sada znamo kako su institucije zapravo kristalizacija kulture. Kada vidite kako funkcionira naš parlament, to nije ništa drugo nego odraz toga kako funkcioniramo jedni prema drugima na cesti. Riječ je o jednom sporom procesu, no moram reći kako nam Europska unija užasno pomaže, koliko god ona sama po sebi bila loša, ona je za nas benevolentan gospodar, kao da se radi o nekom prosvijećenom apsolutistu. Europa nas tjera da budemo bolji i to je jedan proces u kojem sam vrlo optimističan. Vidjeli ste kako je Ministarstvo obrazovanja u posljednje vrijeme nekoliko puta govorilo o robotici i o STEM-u, evidentno smo ih mi na to potaknuli. A prije toga ništa! Dakle, i narodi i društvo su ti koji potiču vlast da bude bolja. I mediji su tu jako bitni, prema mojem su mišljenju prenegativni, a narod bi možda volio čitati pozitivnije teme. Crna kronika ne bi smjela biti ispred biznisa. I mediji su odraz naroda pa je pitanje tko je oblikovao koga, mediji narod, narod medije, politika narod i tako dalje. Ipak, naši mediji danas izgledaju pozitivnije nego prije dvije godine tako da i kroz medije možemo vidjeti kako se hrvatsko društvo okreće u pozitivnom smjeru. Takav je barem moj dojam.

Foto: Boris Ščitar; Slavodobitnik i dio žirija: Žarko Ivković, Ljubica Gatarić, nenad Bakić i Marinko Jurasić nakon dodjele plakete večernjakova osoba 2016.

Često volite reći kako je unatoč svemu i nakon toliko godina u nama ostao onaj stari mentalitet iz socijalizma. Zašto se to ne mijenja?

Dva su razloga. Prvi je da je socijalizam jedna jako zavodljiva teorija koje se ljudi liše tek u doba potpune krize ili propasti. Venezuela je praktički propala, a još velik dio stanovnika vjeruje u Huga Chaveza i njegovu politiku. Socijalizam, kada kao zaraza dođe u neko društvo, može se iskorijeniti tek potpunom propašću, samočišćenjem. Onda nastupa tržišno gospodarstvo ili, kako se ono u nas na negativan način naziva – kapitalizam, ono ti nije simpatično, no ipak ga prihvaćaš. Kod nas se dogodilo baš to da nismo prepoznali kraj socijalizma, ni mi ni narodi Balkana. Nismo shvatili da je glavni uzrok krvavih ratova zapravo propast socijalizma. Da je Jugoslavija ostala bogata zemlja kao Švicarska, nikada ne biste imali dizanje nacionalnih aveti. I najneprijateljskiji narodi u bogatom društvu žive dobro. Pogledajte Belgiju ili Švicarsku. Mi smo imali propast države, rat, kapitalizam gdje su ljudi počeli raditi jednostavne računice – prije rata socijalizam koji je bio dobar, nakon rata kapitalizam koji je loš. Narod nije prošao kroz katarzu propasti socijalizma. Drugo, mi smo kao država već trebali bankrotirati pet puta da nije bilo turizma. Nama je turizam stalno spašavao bilancu, ali time sprečavao mentalnu promjenu. Treći je razlog djelomično prljava privatizacija, no ona se na takav način događala svuda. Pogledajte kakvi su se bogataši stvorili u Češkoj ili Slovačkoj, puno veći nego kod nas. Privatizacija nije nužno bila toliko loša i zla koliko ona simbolički davala jedno sidro protiv promjena, nju su okrivljavali za loše stanje, ona je simbolički neprijatelj koji omogućava da se zabetoniraš u svojoj mentalnoj poziciji. Ona je bila lažni uzrok naših problema. Nismo se mijenjali kao neke druge socijalističke nacije. Netko će reći kako to nije istina, no sjetite se kako smo se nekad posprdno uspoređivali s Češkom ili Slovačkom, a pogledajte gdje su oni sad? Bugarska i Rumunjska uopće nisu bili u našoj kategoriji da bismo se s njima uspoređivali! A ako nas oni prestignu prema kupovnoj moći, onda znači da nismo baš dobro.

Ali čini se da imamo i deficitaran rukovodeći kadar.

Apsolutno. Ono što je naš problem jest da mislimo kako smo u svemu najbolji. Menadžment bi kod nas morao biti bolji. Nisu naši menadžeri krivi što su loši, oni rade najbolje što znaju, no činjenica je da smo imali premalo stranih investicija koje donose novac, radna mjesta, ali i transfer znanja. Pogledajte koliko su know-howa donijele strane kompanije, a često se čak i ne radi o vrhunskim svjetskim kompanijama.

Kako ste uspjeli na tržištu koje je prepuno nelojalne konkurencije i “insider tradinga”, gdje na prvi pogled znanje nije dovoljno?

Imam vrlo solidno obrazovanje, primjerice prvi sam u Hrvatskoj dobio titulu CFA (Chartered Financial Analyst). Zatim, mane tržišta i nedostatak solidnih ulagača pretvorio sam u prednost, upravo zato što su loši fondovi i špekulanti upravo i otvarali prostor za dugoročne ulagačke strategije temeljene na vrijednosti. Treće, kako je fondovsko-špekulantska gomila prevladavajuća u smislu financijske snage i mentaliteta, bila je potrebna snaga karaktera da se izdrži do realizacije pobjedničkih strategija. U svakom slučaju, temeljna nit bila je ponašati se prema ulaganju kao ulaganju, alokaciji financijske imovine, a ne kao špekulaciji.

Je li ulaganje u proizvodnju doista u nas toliko rizično da nemamo investitore, pritom poglavito mislim na domaće?

Rizik i prinos idu zajedno, dakle evidentno domaći, a i strani kapital još uvijek zaobilazi Hrvatsku jer je očekivani prinos na kapital premali u odnosu na rizik. To nije subjektivni dojam, nego činjenica, kapital je dovoljno pametan da prepozna takve stvari, neovisno je li domaći ili strani. U rizike, odnosno poskupljenje poslovanja ovdje ubrajam i cijelu regulatornu i poslovnu okolinu, o čemu smo već dobili dovoljno objektivnih i konzistentnih informacija od raznih rang-lista.

>>Zoran Šprajc: Ova nagrada mi je važnija od Oscara i želim je više nego lani