Zbijanje redova u našim je strankama važnije nego biranje. Posebno kad je situacija ozbiljna. Tako nešto zbilo se prošle subote na općem saboru Zajednice koja sebe određuje demokratskom. U situaciji zahtjeva za saborski opoziv potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka zbog afere Drimia, zahtjev za jedinstvo (ključna riječ toga skupa) izrazito je dominirao nad činom izbora ostalih članova stranačkoga vodstva.
Biranje zamjenika predsjednika, potpredsjednika i članova Predsjedništva među više kandidata bi inače, pa i unatoč „šalabahterima“ bez kojih je izgleda teško postati dužnosnikom velike stranke u Hrvatskoj, trebalo biti uzbudljivo i nadasve bitno, posebno da je praćeno otvorenom raspravom. Međutim, u manifestaciji jedinstva to je zanemareno. I to ne samo od izaslanika Sabora HDZ-a nego i od medija koji su skup dominantno uokvirili u priču o jedinstvu. Monolitnost je tako dosadna, pa su dodali malo začina: istaknuli su živopisni istup Milana Bandića. Gradonačelnik Zagreba i vazal HDZ-a dobio je najveći pljesak u dvorani Vatroslav Lisinski, ponajprije zato što je od svih govornika „jedini djelovao kao politički vođa“ (komentar moga poznanika, sudionika sabora HDZ-a). Strogo kontrolirano jedinstvo ipak je narušio govor jednoga čovjeka – Andreja Plenkovića. Europarlamentarac iz redova HDZ-a je o političkoj krizi vezanoj za aferu Drimia uz ostalo rekao: „Stranačka lojalnost je potrebna, ali treba isto tako rasvijetliti cijeli slučaj i smatram da stranka ne može biti talac sudbine bilo kojeg člana.“ Tom prilikom odvažni Plenković – nije lako iznijeti mišljenje suprotno od manifestiranoga stava prisutnih 2200 članova stranke – označio je sabor HDZ-a drugom važnom riječju – talac. Tom označivanju je pripomoglo i reagiranje temperamentnoga Frenkija Bilavera. Taj HDZ-ovac iz SAD-a se izjasnio kako je slušajući Plenkovića mislio da se skupu obraća Božo Petrov, te pokušao disciplinirati zastupnika u Europskom parlamentu: „…trebaš se ispričati gospodinu predsjedniku jer to je direktan udar na njega. Nije stranka njegov talac...“
Stranka je talac
Tko je u toj važnoj polemici u pravu – Plenković ili Bilaver? Temeljem svoga praćenja HDZ-a, mislim da su u pravu i jedan i drugi. Europarlamentarac je opravdano, iako uvijeno, upozorio kako je HDZ talac, što znači da ne može slobodno raspolagati svojom voljom. Ni Bilaver zapravo nije pogriješio izjavivši da stranka nije Karamarkov talac. Naime, smatram da je HDZ talac samoga sebe. I to staroga HDZ-a, ružno lice kojega se sve više, posebno otkad se ponovno popeo na vlast, pomalja iza prozirne maske nove, reformirane stranke. Mučna afera, kojoj su akteri vodeći političar Karamarko i njegova supruga stručnjakinja za PR, te njegov prijatelj konzultantske zanimacije, naravno kao i baš na sve spremni čelnici multinacionalne kompanije, može poslužiti kao pokazna vježba ugroze nacionalnih interesa i sukoba interesa. Povjerenstvo zaduženo za takvu vrstu sukoba može odlučiti što god hoće, ali barem politička odgovornost će ostati teško breme na leđima ne samo Karamarka nego i njegove stranke. HDZ je i ranije, dakle svakako ne samo u slučaju supružnika Karamarko i Joze Petrovića, „držao svijeću“ različitim marifetlucima svojih čelnika i s njima povezanih likova. Za vrijeme najgorih malverzacija Ive Sanadera i suradnika, Božidara Kalmete i opet suradnika te nekih drugih, vodeći ljudi te stranke šutjeli su kao zaliveni, iako su im istovremeno usta bila puna domoljublja. A simpatizeri te stranke su joj bez obzira na sve opačine većinom i dalje davali povjerenje: čak na izborima 2011., kad je HDZ pod vodstvom od Sanadera rukopoložene J. Kosor bio najslabiji i najosramoćeniji, dobio je gotovo četvrtinu potpore građana koji su pristupili izborima. Među vodećim ljudima i pristašama te stranke bilo je i još uvijek ima ljudi čistoga obraza koji teže unapređenju općega dobra, ali takvi uglavnom ne kontroliraju bitne političke procese. Posebno su maknuti sa strane u posljednje vrijeme, kada HDZ sve većom brzinom juri u krivine afera i sukoba. Još krajem 2010. najavio sam u izjavi Večernjem listu kako će baš Karamarko, tada ministar unutarnjih poslova, postati predsjednik HDZ-a, iako tada nije bio ni članom te stranke. U rujnu 2011. je iz ruku J. Kosor dobio člansku iskaznicu, a već u svibnju 2012. prevladao na unutarstranačkim izborima. Na najavu takvoga njegova uspona ne podsjećam kako bih se pohvalio nekim prognozerskim sposobnostima, konačno kao politički analitičar nekoliko sam puta „promašio metu“. Tu informaciju prezentiram zbog osnova toga predviđanja: ocijenio sam kako od svih potencijalnih kandidata za predsjednika stranke Karamarko najviše odgovara prosječnom političkom ukusu njenih aktivista i pristaša. Hipertrofirano domoljublje, bliski odnosi s mnogim stranačkim čelnicima i organizacijama, vodeće dužnosti u policiji i tajnim službama, dugotrajna povezanost i sa starim (komunističkim) i novim političkim kadrovima, snažna volja za moć i druga njegova obilježja činila su tada velikima njegove šanse da postane predsjednikom HDZ-a.
Ljudi prvo glasaju za nekoga sličnog sebi ili sukladnoga svojim idejama vodiljama te obrascima komuniciranja, ali potom, kada ta osoba postane vođom, očekuju od nje ili njega da stvori novu političku vrijednost. Kod političkih vođa, poglavito iz velikih stranaka, takva je vrijednost nužno povezana s dolaskom na vlast i distribuiranjem dužnosti i pripadajućih privilegija stranačkim kolegama, ali i s realiziranjem suvislih programa koji bi trebali rezultirati promjenama blagotvornima za što veći broj građana.
Umreženost kadrova
Ako lider ne uspije u jednome i drugome, onda mu članovi stranke, osobito oni istaknuti, nalaze ozbiljne nedostatke i sve više „sapunaju dasku“ iako se na prvi pogled često čini da ga čvrsto podržavaju. Baš u tome je sada najveći problem Karamarka: pod njegovim vodstvom HDZ je ostvario razmjerno slabu potporu na izborima iako su bili u koaliciji s još sedam stranaka; Domoljubna koalicija je zbog takvoga rezultata bila prisiljena, i to nakon mučnih pregovora obilježenih preokretima, sklopiti savez s Mostom. Taj savez očito ne daje priželjkivane plodove ni za mnoge članove HDZ-a ni za građane. HDZ je dao velike ustupke novom partneru da bi došao na vlast, čak je morao pristati da Karamarko ne bude premijer, već samo potpredsjednik Vlade, što je ubrzo njegova tvrda jezgra, kojoj su uglavnom ugroženi egzistencijalni interesi, doživjela kao neizdrživu provokaciju. Iz motrišta okorjelih političara, i to ne samo vodećih HDZ-ovaca nego i njihovih pandana iz SDP-a i drugih stranaka, čelnici Mosta izražavaju začudan odnos prema politici.
Razlike u pristupu politici posebno su jasno izložene u intervjuima koje su Karamarko i Petrov dali nakon sabora HDZ-a. Prvi je istaknuo kako ne može izdati svoju odgovornost prema Hrvatskoj, biračima HDZ i članovima stranke koji su mu dali povjerenje u unutarstranačkim izborima; Božu Petrova je pritom nazvao „naivnim“ i „kamenčićem u cipeli“ te najavio da drugi potpredsjednik neće više biti član Vlade. Za razliku od njega, Petrov u prvi plan, bez etiketiranja Karamarka, stavlja prava birača općenito i ustvrđuje kako su institucije važnije od osoba: „Nikada pojedinac ne može biti iznad države i stranke“ (30. svibnja). Pritom je predsjednik Mosta pokazao kako poznaje ključno politološko razlikovanje između institucija kao postojanih struktura društvene organizacije i političkih ljudi, odnosno veza između njih koje su uglavnom promjenjive, nesigurne. Suprotno tome, baš je isticanje važnosti kadrova i njihove umreženosti svojevrsni zaštitni znak Karamarkova pristupa politici. Posljednji istupi te dvojice mogu se raščlaniti korištenjem pojmovnoga aparata Maxa Webera. Prvi izražava „etiku odgovornosti“ (za Hrvatsku, za birače i članove HDZ-a) i najavljuje političko razračunavanje i neko „rješenje za ovu situaciju“ koje će javnost „vrlo brzo vidjeti“. Predsjednik Mosta pak ističe u prvi plan građane i zagovara svojevrsnu „etiku uvjerenja“. Također, Petrov komunicira i djeluje transparentno, pa se unatoč vjerojatno slabijem uspjehu njegove stranke na mogućim izvanrednim izborima otvoreno izjasnio: „Ako Karamarko preživi glasanje u Saboru, Most je spreman izaći iz Vlade.“ Za razliku od promatrača, primjerice Vladimira Šeksa, koji ocjenjuje da će s Karamarkovim padom odmah doći do nekoga domino-efekta i razvrgnuća Vlade, ne mislim da je HDZ baš voljan žurno odreći se vlasti i sve staviti na kartu novih izbora. “Talačka kriza“ u HDZ-u u stvari odnosi se ponajprije na nesposobnost te velike stranke da se „ponovno rodi“ i doista bude „novi HDZ“ na koji se inače intenzivno pozivaju Karamarko, Brkić i suradnici. Novo lice stranke profilira se ponajviše tako da njeno vodstvo poduzme unutarnje promjene koje bi bile demokratske i racionalne, pa time i korisne za krizom oslabljeno hrvatsko društvo. Niz je pokazatelja da se takve promjene ne događaju. Ovdje tek skiciram tri takva pokazatelja koje ocjenjujem posebno važnima. Prvi se odnosi na veliko i sve veće usmjerenje vodstva HDZ-a na vođenje svojevrsne podzemne, umjesto otvorene politike. Javnost je posljednjih dana preplavljena nagađanjima o „primamljivim ponudama neodlučnim zastupnicima“, odnosno pritiscima i političkim trgovinama kao načinima rješavanja krize izazvane zahtjevom za opoziv Karamarka iz Vlade.
Tuđman=HDZ=Hrvatska
Shodno svome shvaćanju vlasti kao ultimativne vrijednosti, neki vodeći članovi HDZ-a očito koriste i demokratskom društvu neprimjerene načine da realiziraju svoje ciljeve. Ovih noći i dana im je ipak naročito teško da nađu partnere za takve političke perverzije... Drugi je pokazatelj u nespremnosti čelnih ljudi te stranke za samokritiku. Da ponovno ne navodim primjer afere Drimia, ističem jedan također skorašnji: stranka dosad nije reagirala na aferu (opet Hypo Alpe-Adria banka) vezanu za Davorina Mlakara, njezina zastupnika i kandidata za člana Ustavnoga suda, koji se u situaciji povezanoj s navodnim uzimanjem mita u ožujku 2014. u Austriji čak predstavljao tuđim imenom (?!). Hoće li Mlakar politički preživjeti tu aferu? Takav ishod ne bi trebao čuditi, s obzirom na to da u HDZ-u ima mnogo „mrtvih fazana koji lete/a ni jedan ne pada“. Ali u Ustavni sud, ako je imalo morala u našoj politici, ne bi trebao ni primirisati. Treći se pokazatelj odnosi na izrazitu vezanost stranke za vođu, te za to vezano poistovjećivanje Karamarka, HDZ-a i nacije. Opet se pokušava instalirati autoritarni obrazac koji je 90-ih imao oblik Tuđman=HDZ=Hrvatska. Pri tome nastojanju vodstvo HDZ-a pokazuje neprihvaćanje političke i društvene stvarnosti: Hrvatska svakako više nije ona otprije dvadesetak godina u vrijeme stvaranja države i rata; HDZ danas ima tek dio utjecaja na biračko tijelo, elite moći i javnost koji je ostvarivao u to doba, a ni tada nije uspijevao ostvariti monopol na političku istinu; Tomislav Karamarko unatoč posljednjim greškama nije drugorazredni političar, ali zasigurno nema karizmu i povijesnu ulogu Franje Tuđmana. Ne treba imati iluzija: i čelnici nekih drugih stranaka u teškim situacijama, posebno izloženi opasnosti od gubljenja vlasti, potiču zbijanje redova koje dokida slobodno izražavanje misli, koriste sredstva podzemne politike i na druge načine potiru demokraciju u svojim organizacijama i u društvu. HDZ-ovci ipak prednjače u takvom odnosu prema politici. Za njih izgleda najviše vrijedi poruka jednoga njemačkog grafita: „Situacija nikad nije bila tako ozbiljna kao uvijek“.
>> U borbi protiv totalitarizama najopasniji su stereotipi i guranje stvari u isti koš