Podzemni 
Reich 
Hitlerove planine

Berchtesgaden, Njemačka. Gradić bombončić na granici s Austrijom kao nacrtan za razglednicu Bavarske, alpski biser na samom ulazu u nacionalni park, savršen bijeg od ljetnih vrućina i... nakon Berlina drugi najvažniji “komandni most” Adolfa Hitlera u vrijeme 12-godišnje vladavine nacista (1933. – 1945.) i Drugog svjetskog rata.

Tamo gdje je priroda čudesna, a pogledi na planinske vrhove čarobni, Führer Trećeg Reicha primao je najveće državnike svoga doba, odmarao se, vodio beskrajne razgovore s najbližim suradnicima, razrađivao strategiju osvajanje Europe, ali i pripremio najveći zločin 20. stoljeća – holokaust. Precizni Nijemci izračunali su da je Hitler u Berchtesgadenu, odnosno na svom imanju Berghof na Obersalzbergu, proveo kumulativno četvrtinu od tih dvanaest godina, tragičnih za Europu i svijet.

Glavni vođe – Bavarci

Ako posjetitelji na mjestima poput Auschwitza ili Vučje jazbine i sedamdesetak godina poslije osjećaju jezu, pitoreskni kraj za koji kažu “tamo gdje je Bavarska najljepša“, i gdje su ljudi topli i srdačni, izaziva samo divljenje i zapravo nije ni čudo da si ga je nacistička vrhuška puna hedonista, poput Göringa, izabrala za svoju bazu. Nepristupačnu i za vlastite pristaše, osim kad bi se snimala montirana druženja Hitlera s djecom i narodom.

Ulogu je, naravno, odigralo i to što su glavni nacisti rođeni u gotovo neposrednoj blizini – Hitler u austrijskom Braunauu na Innu, Göring u Rosenheimu, a Himmler u bavarskoj prijestolnici Münchenu. Ondje zločina uglavnom nije bilo, ali će kraj ipak ostati trajno obilježen. Američka vojska si je tzv. Hitlerovu planinu, zajedno s čuvenim Orlovim gnijezdom Kehlsteinom, prisvojila za svoju bazu koju je napustila tek početkom devedesetih.

Turizam je tek tada procvjetao, ali običan, vikendaški ili alpski, nikako politički. Svaki oblik neonacističkog okupljanja ondje je jednostavno nepoželjan i baš nigdje u samom gradiću neće se naći putokazi za “Hitlerov brijeg“. Ipak, turisti hrle u velikom broju, autobus broj 843 pun je u svako doba, od ranog jutra putnika iz cijele Njemačke, ali i okolnih zemalja, Engleske, te naravno SAD-a i Japana. Stanica – Dokumentation Obersalzberg.

Tako se, naime, zove muzej u kojem su izložene fotografije, karte, materijali iz tih mračnih dvanaest godina, a za koji se plaća ulaznica od svega tri eura, uvjerljivo najjeftinija koju smo platili. Jer, primjerice, karta za autobus koji vas od tog mjesta vodi prema podnožju Orlova gnijezda, i vozi 20-ak minuta, košta 13,5 eura, a vožnja brodićem duž cijelog obližnjeg Könnigseea košta 17,5 eura.

“Spremite se za Dachau...”

Muzej Dokumentation slavi ove godine punoljetstvo, i baš je u ožujku i lipnju 2017. rušio rekorde posjećenosti. Mein Kampfa nema u ponudi, ali zato je izložena uz mogućnost kupnje knjiga čiji naslov dovoljno govori – “Smrtonosna utopija”. Na ulazu je i interaktivna maketa Hitlerova brijega, na kojoj je prikazano gdje su bile kuće ostalih nacističkih vođa, a gdje vojarna. U jednoj od galerija nalaze se slike Hitlera s državnicima koje je primao na svom imanju.

Na jednoj od njih je i poglavnik NDH Ante Pavelić. Hitler ga je primio 1941. u crnom kaputu i s osmijehom, točno dva mjeseca nakon napada njemačkih snaga na Kraljevinu Jugoslaviju. U jednoj od prostorija prikazuje se film o Hitlerovim danima na Obersalzbergu, uz izjave svjedoka koji su u to vrijeme bili djeca. Među njima su i članovi obitelji Schuster koja je držala od 1911. obližnji hotel Zum Türken. Bilo je idilično dok Hitler nije novcem od autorskih prava za Mein Kampf kupio prvo obližnju kolibu. Kad je postao kancelar, i kad je knjiga postala obvezna, odlučio je na tom mjestu izgraditi ne samo imanje nego i cijeli kompleks za svoje suradnike kojima je inače taj kraj bio beskrajno dosadan u odnosu na razvratni Berlin, ali su htjeli biti što bliže Führeru, pa su si i oni morali podići kuće.

– Nikad nisam vjerovao onoj Göringovoj rulji s Obersalzberga – jedna je od replika iz filma Konačni pad, a koju izgovara ministar propagande Goebbels nakon što Hitler dobije pismo od ministra zrakoplovstva da traži upravljačke ovlasti s obzirom na to da je Führer izoliran u berlinskom bunkeru.

Budući da su kuće ondje podigli Göring, Himmler, Speer, Bormann... cijeli je kompleks trebalo stoga izolirati, pa je trebalo preuzeti i spomenuti hotel, tada Gasthaus zum Türken. No vlasnik Karl Schuster nije htio prodati velebnu kuću. Uvjeravanja su potrajala, podizala se i ponuda, a Schuster je odbijao sve dok razgovor nije potekao u pogrešnom smjeru. Tekao je otprilike ovako:

– Jeste li razmislili, Herr Schuster?

– Žao mi je, kuća nije na prodaju.

– Spremni smo još malo podići ponudu...

– Nein, nein, nein! Ne prodajem koliko god da ponudite...

– U redu, Herr, spremite se na onda za izlet u Dachau.

Jadan, vjerojatno nije ni znao što ga tamo čeka. Nakon tri tjedna boravka, potpisao je prodaju. Obitelj je uspjela poslije rata dokazati vlasništvo kuće i vratiti je, a iz nje vodi jedan krak podzemnog megakompleksa katakombi i bunkera koje su nacisti probili u tih dvanaest godina i koje su namjeravali i dalje proširivati, nadograđivati, do te mjere da su i automobili, pa čak i kamioni, trebali voziti kroz utrobu planine.

No, kad se okrenula ratna sreća i Reich se počeo urušavati, stalo se i s gradnjom. A spomenuti Dokumentation Obersalzberg otkriva posjetiteljima samo djelić tog podzemnog Reicha čiji su krakovi vodili do svih ključnih punktova planine nacista, do kuće svakog od nacističkih glavešina. Labirint tunela protezao se puno dalje od Berghofa, udaljenog samo dvjestotinjak metara od današnjeg muzeja.

Nekadašnje Hitlerovo imanje više nije ni ruševina jer je nakon bombardiranja još i dodatno minirano te je sada ostao sakriven u šumi samo jedan dugi zid, prekriven mahovinom. No, turisti i tu dolaze, slikaju i šeću se uz ploču koja označava područje nekadašnjeg imanja, zapamćenog s kolor snimki Vođe i njegove razigrane drage Eve Braun, koja je boravila ondje gotovo do pred sam kraj rata.

Samo Orlovo gnijezdo, planinska kuća smještena na vrhu na visini od 1834 metra, ideja je Martina Bormanna, a izgrađeno je nevjerojatnim naporima i vještinom u samo godinu dana, 1938.

Što je tih dvanaest godina...

Ranije spomenuti autobus vozi samo do podnožja vrha, a dalje se može pješice ili posebnim liftom do kojeg vodi tunel u srce planine. Hitler nije volio Orlovo gnijezdo jer ga je bilo strah visine, i slika s terase Kehlsteinhausa kojom sada šeću turisti prikazuje ga kako se drži podalje od prozora i promatra alpske vrhove dok sjedi na ležaljci. Ukupno je bio ondje 14 puta, uglavnom kad je trebalo fascinirati goste.

Uistinu, za ono vrijeme riječ je o nemogućem građevinskom pothvatu koji je 1960-ih američkoj hollywoodskoj produkciji bio inspiracija za legendarni film s Clintom Eastwoodom i Richardom Burtonom iako je tada za potrebe snimanja iskorišten zapravo dvorac u obližnjem austrijskom Werfenu.

Pogled s Orlova gnijezda seže u beskraj, na planinske vrhove Austrije i Njemačke, pa se gotovo svakih pet minuta gore i gužvaju poruke SMS-a: “Dobrodošli u Austriju”, “Dobrodošli u Njemačku!. I tako u krug. Dolje duboko je Berchtesgaden. Idilična oaza gospodara smrti iz vremena koje bi Nijemci voljeli da se nikad nije dogodilo. I prema kojem su zauzeli jasan stav: ne ponovilo se. Oaza mira koja ne želi da je se veže s režimom koji je njemačkom narodu nanio najveću sramotu u povijesti. I kao što je netko napisao – što je tih dvanaest godina u tisućljetnoj povijesti našeg kraja.