Poginuo je četiri mjeseca prije rođenja sina Ive

I u vihoru rata bilo je mjesta za snove. Bio je svibanj 1995. i toj se ljudskoj klaonici nazirao kraj pa je vojnik Ivo Hrga nakratko skliznuo s fronte i oženio se svojom Marijom u čijem je tijelu već rastao plod njihove lijepe i velike ljubavi. Za bračno putovanje odabrali su njegovo rodno Livno i otok Brač, ali načuo je Ivo da se nešto veliko sprema. Sedamnaest godina kasnije, supruga Marija u svom domu u Sesvetama iskreno kaže da ga je pokušala zaustaviti.

– Ja ga pitam zašto baš on mora ići, jer bio je u svakoj akciji, ali Ivo kaže: "Kakav bih ja to čovjek bio kad bi i jedan vojnik stradao a da ja nisam s njima?" – prisjeća se supruga Marija.

I tako je sa svojim Gromovima otišao u Oluju. Drukčije, znala je to dobro, nije moglo ni biti.

– Neke stvari osjetiš, vjerovao tko u to ili ne. Tog 4. kolovoza, bilo je oko podneva, vraćala sam se od mame s Bukovca. U jednom trenutku, ne mogu objasniti zašto, ugasila sam radio. Nisam ga mogla slušati, kao da mi je smetala glazba. Poslije sam doznala da je tada, gotovo u tom trenutku, Ivo poginuo. Ja sam znala, to se ne može opisati, ali ja sam znala. Bio je u stotinu akcija, na terenima. Nikad to nisam osjetila. Čula sam plač u dvorištu, nitko mi ništa nije morao reći. Ja sam jednostavno znala – govori Marija, teškom mukom pronalazeći riječi.

Geler ispod pazuha

Toga dana, u prvim satima Oluje, Gromovi su sjajno napredovali, osobito 1. pješačka bojna, Crne mambe. Bojna je krenula s Pribilović brda i oko 6.30 sati presjekla cestu Petrinja – Gore te potisnula neprijatelja iz prvih rovova do visine groblja u smjeru sela Sibić i Strašnik.

Na izlazu iz istočnog dijela sela Gore, međutim, otvara se pakao na zemlji: bojna je zasuta topničkom i minobacačkom vatrom u kojoj pogibaju dočasnik Mato Herdoman i gardist Rajko Starčević te satnik Ivo Hrga.

Prijatelj i suborac, pukovnik Boris Jacović nakratko se mislima vratio 17 godina unatrag. – Ivo je odradio svoj posao, probio crtu i čekao ostatak brigade, međutim, ušli su u klin pa su ih zasuli minobacačkom vatrom. Dobio je geler ispod pazuha, na mjesto koje pancirka nije pokrivala – prisjetio se suborac. Poznaju se od prvih dana rata.

– Ivin prvi teren bio je Farkašić, ja sam u to vrijeme bio ranjen pa smo se upoznali nakon te akcije i odmah postali prijatelji. Zajedno smo prošli Sunju, Livno, Dubrovnik... – kaže pukovnik Jacović, dodajući kako je Ivo Hrga brzo napredovao do zapovjednika 1. pješačke satnije, zahvaljujući prirodnoj inteligenciji i sposobnosti da se nametne kvalitetama, znanjem i hrabrošću.

Energičnog Livnjaka zamijetio je i general Janko Bobetko koji u svojoj knjizi "Sve moje bitke" na stranici 657. o Ivi Hrgi ovako piše: "Već na prvim terenima iskazuje izuzetne sposobnosti i veliku hrabrost. Još u obrani sela Farkašić istaknuo se hrabrošću kad je uništio neprijateljski tenk i izazvao strašnu paniku u njihovim redovima. Zbog iskazanih kvaliteta postavljen je na dužnost zapovjednika voda."

Pukovnik Boris Jacović u potpunosti se slaže s generalovim zapažanjima.

– Kao zapovjednik, Ivo Hrga nikada nije vodio napad iz podruma, uvijek je vikao: Za mnom! Bio je izuzetno hrabar, ali ne u iracionalnom smislu, već uvijek pravilno kontroliran, pa je znao u kritičnim situacijama povući ljude. Kad se radila prevaga, a vrlo je tanka granica između pobjede i poraza, Ivo je bio od onih ljudi koji su tu prevagu stavljali na našu stranu – kaže pukovnik Jacović, prisjećajući se kako je Ivo Hrga u ratu pokazao da može sve: spašavao je i izvlačio suborce, pravodobno reagirao kad se išlo u dubinu, pazio da ljudi ne stradaju od snažnih topničkih napada, i sam je bio odsječen, iza linija, u izravnim akcijama.

– Riječju, karizmatičan vojnik, a tako običan i skroman dečko koji je prošao sve, cijeli rat, dok ga u jednom trenutku nije zaustavila ta granata, dok njegov pješčani sat nije iscurio. Tragedija je još veća što je iza njega ostalo dijete i supruga – kaže Boris Jacović.

Dječaku je ime Ivo

Marija Hrga nije se udavala jer, kaže, želi čuvati uspomenu na svoju ljubav i predivnog čovjeka, pa svoj život i danas dijeli i s Ivinim roditeljima.

– Naš sin rođen u prosincu 1995. godine, nikad nije vidio oca, a ni otac sina. Otkad se rodio, gotovo svake sekunde pričala sam mu o ocu. Pokušala sam objasniti kakvog je oca imao, prekrasnog čovjeka, odgovornog, hrabrog i nesebičnog branitelja koji je tako iskreno, bez računice volio Hrvatsku. Sigurna sam da je danas, kao 17-godišnjak, ponosan na svog oca, da zna tko je bio, a u tome su mu posebno pomogli Ivini suborci koji i danas tako lijepo, s ponosom i poštovanjem, pričaju o njegovom tati – kaže Marija koja je od prvog daha svoga sina znala koje će mu ime dati. Ime mu je Ivo.

Ostale tekstove iz Večernjakova specijala Junaci Oluje pročitajte ovdje.