Pogled iz Bruxellesa: Zašto Belgija, Švedska, Danska, Nizozemska, Finska i Njemačka ne vjeruju našoj susjedi

Sve od 2016., Srbija je kao kandidatkinja za članstvo u EU dobivala priliku za otvaranje nekog, barem jednog, pregovaračkog poglavlja za vrijeme svakog šestomjesečnog predsjedanja neke države članice Vijećem EU, gdje se sve takve odluke donose. Sve do hrvatskog predsjedanja, kada Srbija nije dobila zeleno svjetlo za otvaranje nijednog novog poglavlja. Ovaj put ta nula za Srbiju nema nikakve veze s hrvatskim stavom, hrvatskim vetom ili usporavanjem, za razliku od proljeća i ljeta 2016., kad se jedino Hrvatska protivila otvaranju poglavlja 23 o pravosuđu i temeljnim pravima, pa je sve završilo time da su Njemačka i druge države članice blokirale Hrvatsku u neslavnom pokušaju hrvatske blokade Srbije. Ovaj put, kako za Večernji list u Bruxellesu svjedoče izvori upućeni u rasprave iza zatvorenih vrata na dva sastanka Corepera krajem lipnja, Srbiju je u otvaranju poglavlja 2 o slobodi kretanja radnika zaustavilo protivljenje Njemačke, Belgije, Nizozemske, Finske, Danske i Švedske. Hrvatska je “samo” davala riječ, bilježila potpore i protivljenja, podvukla crtu i zaključila da za Srbiju trenutačno nema ništa. Crna Gora na istim je sastancima Corepera (Odbora stalnih predstavnika u kojem sjede veleposlanici 27 država članica) dobila zeleno svjetlo za otvaranje poglavlja 8 o tržišnom natjecanju. Prije toga, u ožujku, hrvatsko predsjedništvo proguralo je pozitivnu odluku za početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Ali Srbija – nula bodova u šest mjeseci dok su Hrvati držali stražu u Vijeću EU.

Ipak ništa nije sigurno

– Šest zemalja na tom je sastanku Corepera 26. lipnja reklo da ne može pristati na to da se Srbija nagrađuje otvaranjem novog poglavlja dok istovremeno ne pokazuje dovoljan napredak, posebno u pogledu vladavine prava i stanja temeljnih prava, koje je zabrinjavajuće. Neke od tih zemalja baš su kritizirale ponašanje srpske vlade u posljednjih šest mjeseci – kaže naš dobro upućeni izvor. Jedna je nordijska država članica spomenula i da izbori u Srbiji, koji su održani u nedjelju prije tog sastanka, nisu baš bili najčišći. Što je diplomatski eufemizam za – iznimno prljavi.

Ta epizoda, s gore opisanim detaljima, ocrtava dvije stvari o Hrvatskoj i Srbiji (promatranima iz europskog kuta), dvjema zemljama koje su imale parlamentarne izbore u pauzi između valova epidemije koronavirusa. U političkim karikaturama vidjet ćete sugestiju da bi Hrvati trebali prosvjedovati kao što prosvjeduju ovih dana Srbi, ali u političkoj stvarnosti, s kojom u ovom slučaju karikature nemaju baš doticaja, nema nikakva razloga za takvo što. Hrvatska je zemlja koja je ispunila sve svoje strateške ciljeve: suverena država koja se obranila i oslobodila od velikosrpske agresije, demokratski reformirala i postala punopravna članica NATO-a i Europske unije, kojom je upravo predsjedala i od koje ima koristi u obliku nikad obilnijih europskih fondova za razvoj i oporavak od globalne krize koja nadire. Srbija je zemlja koja nije ispunila nijedan od svojih ciljeva, koja je jedina na prostoru bivše Jugoslavije postala samostalna država protiv svoje volje (jer nitko drugi nije više htio biti u državnoj zajednici s njom), koja u drugoj dekadi 21. stoljeća možda još i ne zna što su joj to strateški ciljevi (EU, Rusija, Kina, sve/ništa od navedenog?), a kamoli kako ih ispuniti, i koju je Aleksandar Vučić, bivši radikal i velikosrpski nacionalist preodjeven u ruho reformista, pretvorio u autokraciju. Razlika između ta dva statusa je golema. Osim svega toga, put Srbije prema Europskoj uniji vodi preko Hrvatske.

S hrvatske strane, izborni rezultati možda su i stvorili preduvjete da se odnosi između dviju zemalja relaksiraju i da se konačno počnu rješavati otvorena pitanja, no nije sigurno da su rezultati izbora sa srbijanske strane stvorili takve preduvjete. Vučić, kojeg čekaju predsjednički izbori za otprilike 18 mjeseci, svakako ima snažniju vlast nakon što je njegova stranka osvojila dvotrećinsku većinu u parlamentu. Europa i Sjedinjene Američke Države od Vučića očekuju da iskoristi tu nikad snažniju vlast, i nikad otvorenije ruke, da konačno isporuči ono zbog čega ga je zapad i podržavao od njegova dolaska na vlast (prvo na poziciju premijera, potom predsjednika). A to je normalizacija odnosa s Kosovom u obliku pravno obvezujućeg sporazuma. Drugim riječima, da Srbija prizna Kosovo, makar i u obliku u kojem će se srpske vlasti tješiti da to nije priznanje, ali u praksi će biti. Zbog čega onda nije sigurno jesu li se nakon ovih koronaizbora stvorili preduvjeti za relaksaciju odnosa? Zbog dvije stvari. Jedna su prosvjedi koji pokazuju veliko nezadovoljstvo dijela srpskog naroda diktatorskim tendencijama Vučića i njegove vlasti. Drugo je činjenica da Vučić ostavlja dojam, a vidjelo se to i u njegovim zapaljivim pokušajima “gašenja” tih nemirnih prosvjeda, da ostaje onaj tip političara koji možda u nekom trenutku rješava probleme – ali tek nakon što je te probleme sam stvorio, sam potpalio, inscenirao, upravo s namjerom da ih može tobože riješiti i reći da je nešto riješio. Ta igra, koju Vučić već dugo igra, postaje već pročitana u Europi. I zbog toga se ovog lipnja, za razliku od svih prijašnjih sličnih situacija pri odlučivanju u Vijeću EU, dogodilo to da Njemačka i još barem pet zemalja glasno govore kako ne žele nagraditi Srbiju novim pomakom u pregovorima kad sama Srbija ne samo da ne pokazuje pomake nego se čak i udaljava od europskih standarda prema kojima bi trebala napredovati.

– Vučić ima ogroman demokratski deficit, koji se pretvara u autoritarnu vladavinu, i to svi vide, no na zapadu se to tolerira zbog očekivanja da je Vučić kadar riješiti pitanje Kosova. Svi su svjesni tko je on i kako vlada, i nitko ne podržava takav model, no postoji velik prag tolerancije u iščekivanju da riješi pitanje Kosova – kaže jedan europski diplomat i političar, koji je govorio pod uvjetom anonimnosti. No, dodaje, takva situacija toleriranja i iščekivanja traje već dosta dugo.

VIDEO Nakon eskalacije nasilja u Beogradu je održan prvi mirni prosvjed

– Polako bi mu taj pješčani sat mogao iscuriti. Nijemci su mu stvarno dugo držali ljestve. I ulazak Vučićeve stranke u pridruženo članstvo europskih pučana bio je dio njemačke politike. Ali njemačku podršku više nema u tolikoj mjeri jer previše je tog Vučićeva odugovlačenja – dodaje taj sugovornik.

Veliku priliku za dogovor Srbija i Kosovo imali su upravo prošli vikend. Europljani su preuzeli inicijativu nakon što je propao pokušaj Trumpova letećeg diplomata Richarda Grenella da organizira srpsko-kosovski mini-Dayton u Bijeloj kući 27. lipnja (a propao je zbog toga što je specijalni tužitelj u Haagu, inače Amerikanac, javno obznanio optužnicu protiv kosovskog predsjednika Hashima Thaçija, koji se trebao pojaviti s Vučićem kod Trumpa). Francuski predsjednik Emmanuel Macron primio je u Elizejskoj palači najprije premijera Kosova Avdullaha Hotija, a potom i predsjednika Srbije Vučića, da bi u subotu svi zajedno, uz njemačku kancelarku Angelu Merkel, imali dogovoren videosummit, a u nedjelju u Bruxellesu nastavak dijaloga na najvišoj razini. Dijaloga koji se, inače, pod kišobranom EU vodi od 2011., ali koji je prije nekoliko godina zašao u slijepu ulicu, koju se sada očito pokušava nanovo probiti u prohodnu, brzu cestu do normalizacije odnosa Kosova i Srbije.

Resslerova ograda

Zbog tog novog zamaha u pokušajima rješavanja spora oko Kosova, Vučić je i prije ovih izbora za Narodnu skupštinu Srbije dobio javnu podršku iz vrha europskih pučana. Predsjednik Europske pučke stranke Donald Tusk na Twitteru je napisao: “Dragi predsjedniče, imate puno pravo biti ponosni i zadovoljni onime što ste učinili za Srbiju. Ekonomski uspjesi i snažno liderstvo su obilježje vaše vladavine. Sretno u nedjelju.” Poslije te izborne nedjelje Tusk je u čestitki Vučiću i SNS-u dodao da “s većom moći dolazi i veća odgovornost” te ga pozvao da nastavi voditi Srbiju europskim putem. No, ubrzo nakon izbora, u srijedu prošloga tjedna, Vučić se pojavio na videodebati koju je organizirao Viktor Orbán, kojega Tusk pokušava izbaciti iz redova europskih pučana zbog gaženja europskih vrijednosti. Orbán je ugostio Vučića i Janeza Janšu kao istomišljenike koji se bore za drukčiji koncept Europe od onoga koji dolazi sa zapada, a kojeg oni opisuju kao novovjeki marksizam. Nije jasno koliko Vučićevo svrstavanje uz Orbána snižava prag tolerancije Tuska i “mainstreama” europskih pučana. Kojem, inače, pripada i hrvatski premijer Andrej Plenković, za razliku od ovog trojca iz susjedstva koji se pojavio na Orbánovoj videodebati nazvanoj “Necenzurirana Europa”.

Kad se uoči izbora u Srbiji pismom podrške Vučiću oglasila i mladež EPP-a, HDZ-ov predstavnik Karlo Ressler ogradio se od tog pisma: “Uz sve povijesne razloge iz vremena agresije na RH i BiH, ne možemo podržati ni stil vladavine ni način upravljanja krizom COVID-19, koja je najbolje pokazala ogromnu razliku između hrvatskog i srbijanskog vodstva”, napisao je Ressler. No, pismo podrške mladeži EPP-a nije zaustavljeno, odaslano je, uz zaista kontroverzne ocjene poput pohvale Vučićevoj Srbiji na “odgovornim i pravovremenim mjerama koje su spriječile veće širenje zaraze”. Nisu samo pojasnili misle li i na prvotno izrugivanje Vučića i njegovih doktora, koji su koronavirus opisivali kao “najsmješniji virus u povijesti čovječanstva, koji (samo) na Facebooku postoji” ili misle na kasnije uvođenje policijskog sata. Ali, Europska pučka stranka ponekad zaista tako funkcionira: po principu da njihovu uslugu, kako se to kaže, nije dobio samo onaj koji nije pitao. Vučić je pitao, pa je dobio, unatoč prigušenom nezadovoljstvu HDZ-ovaca. Vučić pita redovito i Ruse, pa mu daju Migove-29 ili protuzrakoplovni sustav Pancir. Pita i Kineze, koji kod njega i Orbána grade brzu željeznicu Beograd – Budimpešta, a Vučić se nedavno pohvalio i kineskim vojnim bespilotnim letjelicama. No, koliko je ta politika održiva, to je već drugo pitanje. Neka pitanja o toj održivosti otvaraju i ovotjedni prosvjedi u Beogradu.