Pohlepa, taština i oholost

Muslimani vele kako ćefin (platno u koje se umata tijelo pokojnika) nema džepove. Poetski se tako spominju vječne istine da ništa što smo materijalno stekli nećemo sa sobom ponijeti u grob. Istodobno, ako smo vjernici bilo koje vjere, trebamo biti svjesni kako ćemo u onostrano sa sobom preseliti sve nakaznosti što smo ih stekli materijalnim zgrtanjem, sve blaženosti stečene dobrotom. No, zaboravljamo to. Istine o nematerijalnosti najvažnijih segmenata naših života i prolaznosti poslovično se prisjetimo kad nam se netko drag, voljen razboli, ili umre, kad nakon odlaska nekog nama bliskog moramo “očistiti” njegov stan ili kuću kako bismo načinili prostor za nekog živog koji će također umrijeti.

Preko ruku nam prelaze predmeti koji su sačinjavali nečiji život i ne znamo što bismo s njima. Zbog smrti, ti predmeti nam odjednom nalikuju na bovu koja ionako pokojnog u našim glavama čuva od potonuća u potpunu smrt. I čudni smo u tom nagnuću da bježimo sve dok nas se ne stjera uza zid. Čudni u nepriznavanju činjenice da zapravo sami biramo vlastitu smrt preko onog čemu dopustimo da nas zaokupi.

Ponekad je, na svu sreću, dovoljno otputovati nekamo izvan ukalupljenih geopolitičkih okvira, dovoljno daleko od svega što nam je postalo svakodnevica. Otputuješ, recimo, u Ljubljanu. Na međunarodni književni festival. Po prvi put. Pa se diviš Ljubljanici, vjevericama u parku Tivoli, pokušavaš logički povezati zmaja, Argonaute, Jasona i Svetog Juraja, upoznaš lik i djelo Žige Zojsa koji je mecenski oko sebe okupljao prosvjetitelje, shvatiš da koračaš ulicama po kojima nitko ne baca smeće te “prosvijetljeno” uvidiš da si na trenutak napustio medijsko-tradicionalni okvir za gorčinu. I da konačno dišeš.

A onda se dogodi poetska večer u paviljonu na Kongresnom trgu. Mladi, nadobudni islandski pjesnik krene čitati nekakvu odu, panegirik čitanju. Svi ga slušaju u zanosu dok sunce narančasto tone onkraj urbanosti i zelenila u njoj. Divno je. Sve do trenutka kad mi srbijanski kolega Karanović nije došapnuo i probudio iz svekolike poetičnosti: “Jebote, pa naši klinci u osmom razredu pišu kvalitetniju poeziju. Čak i oni netalentirani,” rekao je. “Oni tamo, na tom otoku nisu ratovali zadnjih koliko, tristo-četiristo godina? (pretjeruje!) A mi se neprestano koljemo i davimo u ratničkim mitologijama. Imamo književnih tema i trauma za sljedećih deset generacija”!

Sljedeće noći sanjam kako plovim starim drvenim jedrenjakom koji u potpalublju prevozi mrtvaca. Mrtvac se raspada, a njegova trulež se prenosi na brodske daske koje se uslijed toga mrve kao da su od kartona. Voda nadire, brod tone. U snu vičem: “Izbacite mrtvaca van!” Mladi islandski potomak krvoločnih Vikinga na kraju svoje poeme je u zanosu vikao stih: “I zato: čitaj, čitaj, čitaj!” Slijedeći njegov ushićeni naputak, sutradan ujutro konačno posežem za internetom i hrvatskim informativnim portalima. I vraćam se u sadašnjost (prošlost?), u deformiranu, gnjilu “zbilju” koju teglimo kao onaj jedrenjak leš u raspadanju.

Odjednom, u trenu mi postaje jasno zašto tonemo. Kao kitovo govno, kako mudroslovi moj otac. Isti, bezlični, beskarakterni, bezobrazni (koji su bez obraza) političari koji tijekom svoje morbidne političke dugovječnosti nisu učinili apsolutno ništa – samo partijski stečene titule, nabacuju se u narodu prijemčivim floskulama kao rahlim govnom. UDBA, masoni, fašizam, nacionalni identitet, ugroza, domoljublje, izdajništvo… Niz svatko od nas može nastaviti, budući da ga opetovano, izborno ponavljamo. Niz je to koji je sumnjive likove počesto sklone kleptomaniji i mitomanstvu pretvorio u zvijezde, lica s naslovnica, lica na čije smicalice nasjedamo, kojima smo dopustili ovoliku, zapravo zastrašujuću moć. Moć da kreiraju stvarnost u službi spašavanja vlastitih guzica. Bez imalo empatije.

Jedan od “sitnih” dokaza koji o tome svjedoče jest strašna psihička smrt Kristiana Vukasovića u splitskom zatvoru i politički pritisak na zatvorenike tog zatvora kako bi svjedočili o tome da su neprestano pružali “moralnu podršku” psihički bolesnom Kristianu koji je naposljetku umro od straha. Sve kako ne bi stradali ministar, suci, svi politički kadrovirani u našem tako trulom sudbeno-kaznenom sustavu. Dokaz je i tragedija nagibnog vlaka kod Rudina, deset godina duga agonija zbog spašavanja partijskih kadrova u HŽ-u, dvanaest godina stara trakavica koja uslijedila je nakon tragedije na Kornatima. Ima tu i “sitnijih”, dokazno-pokaznih nepravdi, no sve se one uvijek mogu uspješno zasjeniti predizborno krajnje uspješnim, divovskim “povijesnim nepravdama” koje i dalje privlače pozornost.

Te gigantske nepravde uključuju UDBU (koja je očigledno fenomen u obavještajnome svijetu), mrzitelje svega hrvatskog, jugonostalgičare, jogurte, božićne jelke i nacionalni identitet što smo ih navodno skrivali. Sve ostale nepravde su nebitne poput talijanske zastave na Guvernerovoj palači u Rijeci. Na talijanski fašistički ispad, naime, nije reagirao nitko od osvjedočenih domoljuba. Njima su jedino zlo Srbi. Čak i ako im je “njihov” Vučić itekako potreban za ispravno stvaranje nacionalnih tenzija u svrhu nadolazećih izbora. Kako bi “prave stvari” zasjenile trivijalnosti poput gospodarstva. Onako kako je državni vrh svojim nedolaskom u sjenu pokušao baciti generala i džentlmena Petra Stipetića koji je konačno dobio trg u Ogulinu. Veliki general i čovjek se valjda nije umrežio poput onog koji je jamio dok se nesmetano moglo jamiti bez skrivanja.

No, za pobjedu je najvažnije usredotočiti se na najvažnije: na profil ciljanog biračkog tijela, davati izjave koji idu niz dlaku tom dijelu biračkog tijela, znati što ćeš reći o Bleiburgu, što o Jasenovcu, Vukovaru, braniteljima, partizanima, ustašama, četnicima, duboko ugnijezditi predrasude, odrediti neprijatelja, pa biti spasitelj, izbavitelj iz svega zla. I što je nekako najvažnije: umijećem bestidne demagogije s načelno (deklarativno) kršćanskih pozicija zlo preseliti daleko od definicije koju je ponudio papa Franjo, a koja kazuje kako zlo uvijek ima isti korijen – pohlepu, taštinu i oholost.