Zaljubljenici u pokladno jahanje širom Slavonije u veljači svake godine dolaze na svoje. Riječ je lijepom običaju stanovnika prisavskih slavonskih sela koji korijene vuče iz vremena Vojne krajine, kada su graničari čuvali granicu od Turaka. Zapovjednici postrojbi koje su branile granicu na Savi jahali su tada kroz sela i novačili mladiće za vojsku. Posljednjih godina vojnike su zamijenili članovi konjogojskih udruga koji se oblače u tradicionalne narodne nošnje svog kraja, obilaze sela i navraćaju kod mještana koji ih časte kulenom, kobasicama, krafnama, vinom i rakijom.
Čiji je konj ljepši i gizdaviji
Jedno od sela u kojima se ovaj običaj zadržao do danas je i Kupina u općini Velika Kopanica. Pozivu da sudjeluju u ovogodišnjem pokladnom jahanju odazvalo se osamdesetak jahača. Kao i obično, jahači su se prvo okupili na ledini kod crkve sv. Bartola. Prva postaja pokladnim jahačima bila je kod Blaža Šokčevića, druga kod predsjednika udruge Mate Vuksanovića, na treću su odjahali kod mladog konjogojca Andreja Tomičića, a na četvrtu kod Ivice Vučkovića. Kupina je najmanje selo koje organizira pokladno jahanje, ali jahači u njega uvijek rado navraćaju jer se tamo osjećaju lijepo i ugodno.
– Ovo je dvanaesto pokladno jahanje u našem selu i uvijek imamo jako dobar odaziv. Presretan sam što nastavljamo njegovati tradiciju koja nije izmišljena. Ona u našem posavskom kraju traje stotinama godina – kaže Mato Vuksanović, predsjednik konjogojske udruge "Ledina".
Tradicija pokladnog jahanja na kupinačkom području gotovo je sasvim nestala još iza Drugog svjetskog rata. Do početka devedesetih i konji su gotovo u potpunosti iščezli iz sela. No prije desetak godina Mato Vuksanović osnovao je konjogojsku udrugu i odlučio obnoviti tradiciju o kojoj je čitao u knjigama i čuo od djedova i baka. Njegovoj inicijativi pridružili su se i mnogi mladi zaljubljenici u konje. Danas se čini kako nema konjogojca koji ne želi sudjelovati u ovoj manifestaciji. Upravo je zato i većina ovih konja već sudjelovala u pokladnom jahanju.
– Veseli me što, osim onih starijih, imamo i sve više mladih u udruzi. Imamo dosta članova koji nemaju konje, ali nas podržavaju – dodaje Vuksanović.
Pokladno jahanje je tradicija koja se veže za razdoblje Vojne krajine, od 1743. do 1873 godine. Nekadašnji su graničari svečano odjeveni išli u obilazak svojih pajdaša na graničnim postajama noseći im pokladno jelo i piće. Po povratku s granice, jahači bi projahali po svim sokacima sela, a domaćini bi im iznosili piće i ocjenjivali čiji je konj ljepši i gizdaviji, dok bi mlade djevojke gledale koji je momak najljepši. Iako to nikada nije imalo natjecateljski karakter, proglašavanje najboljih imalo je svečano obilježje.
Na samim počecima slavonskih seoskih poklada mladići su se okupljali u selima, maskirali se u životinjska krzna, stavljali na sebe zvona i radili razne nepodopštine.
Čuvali stražu na čardacima
Iako se običaj pokladnog jahanja zadržao sve do danas, jahači se više ne maskiraju.
– Pokladni jahači obično su dolazili iz drugih sela. Bili su to vješti momci koji su jahali kroz selo, samostalno ili iza pokladne povorke. Ponekad su se zalijetali u ljude koji su stajali pred kućama i plašili ih. Na taj su način izazivali strahopoštovanje žitelja sela kroz koje prolaze. Tadašnji jahači nisu imali ni čizme ni sedla, ali jahati nije mogao svatko – kaže Ilija Maoduš, predsjednik Udruge povjesničara i baštinika zavičajnih starina Slavonije, Baranje i Srijema.
Prema njegovim riječima, danas je pokladno jahanje postalo običaj. No, u Vojnoj krajini to nije bio slučaj. U to doba su krajišnici, pripadnici Vojne krajine, osobito uz rijeku Savu, granicu čuvali na tzv. čardacima. Bile su to primitivne osmatračnice s kojih se čuvala granica Austro-Ugarske na jednoj, a granica Osmanskog Carstva na drugoj obali Save. Ljudi su na tim čardacima stražarili.
Austro-ugarska vojna vlast na ovom se području ogledala u svim sferama života. Kraljica Marija Terezija bila je toliko lukava i vješta da je krajišnike organizirala i u vojsci i u čuvanju granica od Osmanlija. Ljudi sa sela morali su silom zakona dolaziti na čardake i stražariti petnaestak dana godišnje. Radili su to o svom trošku, noseći sa sobom svoje oružje, hranu i piće. Među pješacima bile su i grupe konjanika. Oni su tamo stražarili te, u slučaju da se nešto dogodi, palili slamu čiji bi plamen i dim bio signal ostalim čardacima duž Save da se nešto događa s druge strave, odnosno da je u tijeku pokret turskih vojnih jedinica.
– Ono što se događalo u Vojnoj krajini nema nikakve veze s današnjim pokladnim jahanjem. Radilo se o naredbi austrougarskih vlasti da ljudi s konjima također sudjeluju u čuvanju granice na Savi. No, s obzirom na to da naši ljudi vole slaviti i pronalaze stotinu razloga za uživanje u hranu, piću i pjesmi, onda su to pretvorili u običaj – kaže Maoduš.
Iako je u novije vrijeme došlo do hiperprodukcije pokladnog jahanja, ta manifestacija ipak ima svoju svrhu i služi nam kao prisjećanje na ta teška vremena borbe s Turcima, dok je Slavonija bila u okviru Vojne krajine.
Jahanje u narodnim nošnjama obilježje je čitave Slavonije, ali kao dio bogate graničarske povijesti posebno je atraktivno na području Brodsko-posavske županije, gdje je interes za ovim plemenitim životinjama i dalje velik.
Tradicija se nije zaboravila, ali nešto se ipak promijenilo u novom mileniju. Među jahačima sve je više žena, ljubiteljica konja, ali i bogate slavonske baštine. Konjogojske udruge, kulturno-umjetnička društva, vlasnici konja, mještani, njihovi gosti…, svi su dio pokladnog jahanja. Uređeni konji, jahačice i jahači u narodnim nošnjama sve do kraja veljače pohodit će sela uz Savu.