Pokolj u Parizu poziv je na razmišljanje

Možda je vrijeme da zastanemo i razmislimo? Prošlotjedni masakr u Parizu, koji je u svom ubilačkom pohodu počinila grupa džihadista povezanih s ISIL-om, međutim, kao da zapovijeda hitnu akciju. Francuska je objavila da je u ratu i pridružila se Rusiji u bombardiranju položaja ove terorističke organizacije u Siriji i Iraku. Uvedeno je izvanredno stanje, stanovništvo europskih gradova je u panici, ukida se schengenski režim, pojačana je kontrola migranata na balkanskoj ruti. A opet, osjećaj nemoći dominira. Jer, kako uopće zaustaviti nekoga tko je krenuo sijati smrt odlučan pritom i sam poginuti? Taj osjećaj nemoći, čini se, obilježava i našu odlučnost da pod svaku cijenu poduzmemo nešto, da pred očajem i iskustvom užasa pobjegnemo u pretjeranu, besmislenu aktivnost. Pridružiti se Putinu, poravnati pustinju tonama bombi, istjerati džihadiste ispod kamena pod koji su se skrili. To se čini primjerenim zadovoljenjem pravde. Znamo, uzalud. Ograditi se žicom, slaviti Orbanovu mudrost, postrožiti imigrantske zakone, dovesti radikalnu desnicu na vlast. Jesmo li doista ozbiljni u tome?

Pojačati nadzor na ulicama i javnim mjestima, pretraživati kuće u potrazi za potencijalnim teroristima, dati veće ovlasti policiji. Hoće li to otkloniti totalitarnu opasnost kojoj je izložen naš svijet? Strah i panika se šire Europom, mogu se gotovo nožem rezati. Ni pred tim, čini se, nema obrane. Mislioci se pretvaraju u komesare, izdavali bi naredbe, imaju planove, hvale sva sredstva koja vode ka željenom cilju. Čak se i intelektualni papa suvremene ljevice, veliki kritičar zapadnog svijeta i zagovornik otvorene imigracije, obnoć premetnuo u desničara koji stoji na bedemu Europe predlažući strožu kontrolu granice, zaustavljanje izbjegličkog vala u Turskoj i raspodjelu imigranata po zadanim kvotama. Da nije malo kasno za takve metamorfoze? Nije li ta hitnja samo kontinuacija nepromišljenosti jednog komesara mišljenja? Možda je, ipak, u pravu konzervativni mislilac Peter Hitchens kada tvrdi da je promišljanje primjereniji odgovor na teror od poduzimanja bilo kakve akcije? Naime, možda nas je nesmotrenost i dovela dovde? Nije li naša benevolentna podrška rušenju Sadama nakon 11. rujna bila jedan od glavnih katalizatora stvaranja ISIL-a ? Nije li rušenje Gaddafija, umjesto uspostave demokracije u Libiji dovelo do nemilosrdne borbe sukobljenih plemena i pokretanja migrantskog vala sa sjevera Afrike? Treba li spominjati Arapsko proljeće ili Ukrajinu? Treba li još koji put ponoviti slučaj Sirije? Uvijek od zla prema goremu. I to nije prijekor našoj pokvarenosti i makijavelizmu, već našoj benevolenciji i nemisaonosti. Zašto mislimo da će koordinirana akcija velikih sila protiv ISIL-a, sada pojačana osvetničkim napadima, uroditi nečim boljim? Jesmo li sigurni da bi, kako se može sve češće čuti, uklanjanje kraljevske obitelji Saud i njihova vehabističkog režima donijelo nešto dobro u Saudijskoj Arabiji, a naš svijet učinilo boljim i sigurnijim mjestom za život?

Možda smo ipak trebali biti pažljiviji dok smo svoje smeće odlagali u tuđe dvorište umjesto da apeliramo na hitnost kada nam se ono vraća s bunjišta s još žešćim navikama. Oni su među nama, neprepoznatljivi, dijele naš način života i naše navike. Možda je nešto više od koincidencije to što je ISIL-ov krvnik Jihadi John bio mlada zvijezda hip hopa prije nego što se otisnuo za Siriju ili što je “mastermind” pariškog pokolja vodio život lokalnog “džankija” s ćoška, potpuno utonuo u stereotip lijevoliberalne kulture: zgađen korumpiranim elitama, partijaner, mozga isprana opijatima, ljubitelj hip hopa... Kao što se i džihadist iz Sarajeva Enes Omeragić, uz rekreativno bavljenje terorizmom, povezuje također i s dilanjem narkotika. Ni za jednog od njih ne može se reći da je bio pretjerano religiozan. Jedino što, možda, u toj situaciji možemo učiniti jest da ponovno promislimo o postavkama nihilističke kulture koju smo i sami prihvatili i pokušamo dovesti u pitanje njenu navodnu liberalnost. Opasnosti od terorizma nećemo izbjeći jureći džihadiste po Siriji i Iraku. Ono što možemo jest da se podsjetimo značenja vladavine prava, demokratskih institucija i slobode za naš način života, i da ih ne trampimo olako za nedokučiv i lažan osjećaj sigurnosti. Tako ćemo samo postati više nalik našim bijednim totalitarnim neprijateljima. To je jedino što možemo učiniti za jedan svijet, koji je možda na izdisaju.

>> Terorizam od Pariza do 'komšiluka'