A ko smo išta zapamtili o dobrom vojaku Švejku, onda je to da je sve svoje beskrajne tirade, kojima je izluđivao natporučnika Lukaša, započinjao austrougarskim prijavkom što je glasio “Ich melde gehorsamst”, tj. pokorno javljam! Švejka sam se sjetio kad sam čuo našu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović na N1 televiziji kada je na pitanje voditeljice Nataše Božić o sveprisutnom nepotizmu, mrtva-hladna odgovorila da je to “nasljeđe austrougarskog sustava.” Iako ona nije tamo neki beznačajni natporučnik Lukaš, nego prava vrhovna zapovjednica, vjerujem da bi Švejk pred nju hrabro stao, zauzeo vojnički stav, pogledao je tupo i dobroćudno i rekao nešto kao:
“Pokorno javljam, ali nismo mi izmislili vašu korupciju!”
Uostalom, omraženi ban Khuen Héderváry bio je grof i osobno vrlo bogat pa su mu sva hrvatska mita bila sitna. Ne samo da se mito nije davalo, nego se i strogo kažnjavao svaki državni činovnik koji bi ga uzeo. Korupciju je u Hrvatsku uveo tek Nikola Tomašić, ban od 1910. do 1912, ali i to je bilo jadno kada se usporedi s današnjom situacijom. Naime, tada su stranke dobivale novac samo za izbore, a ne kao sada stalno, imale ili nemale poslanika u Saboru. Da bi mogao pokrasti izborne fondove, Tomašić je jednostavno raspustio Sabor, bez ikakve posebne potrebe.
Pa i takav Tomašić bio je poliglot i sveučilišni profesor, a svoju bogatu knjižnicu ostavio je Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci – čiju je velebnu secesijsku zgradu dao izgraditi. A što tek reći o mađarskom monstrumu Khuenu Héderváryju koji je, nakon svoje nenarodne vladavine, Hrvatsku ostavio gospodarski unaprijeđenu, a Zagreb sa zgradom Hrvatskog narodnog kazališta, gimnazijskim kompleksom kamo se smjestio Mimara i obnovljenim Glazbenim zavodom kojeg se upravo želi maznuti i pretvoriti u hotel.
Svi moji djedovi i bake rodili su se u Carstvu i u njemu uglavnom odrasli. Dobro ih se sjećam. Hodali su polako i tiho jer se u svijetu iz kojeg su došli nije niti trčalo niti vikalo. Bilo je nezamislivo da opsuju, za razliku od vremešnog gospodina kojem se ovih dana divi nacija jer je opsovao na televiziji. Čak se ni vrag nije smio spomenuti pred bakom. Ti su ljudi imali svoja građanska zvanja i odgovornost u društvu, poštivali su bonton i zakone, plaćali su račune i porez, slavili su imendane i primali posjete, a ako je nekad netko išao u bludilište, možete biti sigurni da je madam imala obrtnicu i da su djevojke bile na tjednom liječničkom pregledu. Lom koji je nastao 1918. ti ljudi nisu nikada potpuno shvatili. Jednostavno su zauvijek ostali u dobrim starim vremenima, zarobljeni u Francjozefovsku dobu poput muhe u jantaru. I ne samo oni.
Hrvatski liberalni mislilac Vinko Krišković zaključio je 1924. da je čitava Hrvatska izgubljena u Jugoslaviji: jedno okoštalo staleško društvo, opterećeno historijom, našlo se iznenada u državnom eksperimentu nadahnutom Francuskom revolucijom. Krišković je već tada predvidio nestabilnost društvenog sustava, radikalizaciju političkih aktera, dominaciju države nad građanima, sklonost despotizmu i gubitak povjerenja u institucije. Upravo to zadnje uništava nas, ali za to nije kriva Austro-Ugarska, nego nas baš njezino naslijeđe čuva da ne potonemo u mrkli mrak. Sva istraživanja među građanima Srednje i Istočne Europe o tome koliko poštuju institucije pokazuju da je još uvijek bitna razdjelnica granica Habsburškog Carstva: građani unutar tih granica i dan-danas vjeruju da zakone treba poštivati, a oni s druge strane preferiraju snalaženje, izvrdavanje i muljanje. Propao je kajzer (“ko zadnji šalabajzer”, kako kaže Balašević), ali staro Carstvo još živi u mentalitetu nekih, srećom.
Beč je pet stotina godina krojio sudbinu Hrvatske i nije se oko nje previše potrudio jer je u njoj vidio malo više od ratne zone. Ali ju je ostavio s Operom i Sveučilištem, gruntovnicom i katastrom, strujom i telefonima, željeznicom i plinarom, školama i bolnicama, predionicama i laboratorijima, tramvajima i parobrodima, kanalizacijom i vodovodom, tvornicama i robnim kućama, od Deutscha & Königa do Kastnera & Öhlera. Beč je i bez Zagreba nastavio biti velik i oblikovao je 20. stoljeće, i u dobru i u zlu. Sigmund Freud izmislio je psihoanalizu, Otto Wagner i Adolf Loos modernu arhitekturu, Ludwig Wittgenstein obnovio je filozofiju jezika, Karl Popper zamislio otvoreno društvo, Kurt Gödel napravio je prevrat u logici, Arnold Schönberg revolucionirao je glazbu, Adolf Hitler snovao je ondje Treći Reich, a Lenjin, Staljin, Trocki i Tito svjetsku revoluciju. “Laboratorij za uništenje svijeta”, tako je Beč tih godina nazvao još jedan njegov znameniti stanovnik, pisac Karl Kraus. Veličanstveni i dekadentni “K und K” danas nas gleda s naslovnica političkog magazina sveden na balkanske dimenzije: kurve i kokain.
U ovom trenutku vjerojatno mi se dogodilo isto što i Švejku: govorim, ali me nitko više ne sluša.
Za kraj još mogu pokorno javiti da je Zagreb u 20. stoljeće ušao kao Mali Beč, sa svojim kavanama i boemima, debelim bogatašima s cilindrima i gradskom sirotinjom, i svojom Lenuzzijevom potkovom koja je minijaturna kopija bečkog Ringa. Nakon stotinu godina napretka postao je Mali Beograd, samo bez roštilja i zabave na savskim splavima, s gramzivom i neukom vojno-političkom kastom, a bezoblična periferija počinje na granici prve parkirne zone.
Pogledajte i video o neobičnim hrvatskim prezimenima:
jaaaako dobar članak..a tko nas je 1918. ugurao u balkansku krčmu cosmopolit??? domaći izdajnici koji nas opet nažalost guraju u nekakve balkanske integracije nazvane tkzv. z. balkan iliti regija, da se narodu zamažu oči, nažalost očito nismo ništ naučili iz nedavne povijesti i posljedica lažnog bratstva i jedinstva, a koliko se vidi po anketama gotovo 20 % naivčina još vjeruje u ovu verodostojnu beogradsku briselsku kolaliciju na vlasti, jer moraš biti ili glup ili sljep i vjerovati anemičnom komunističkom sinu koji ponosno uništava ovu državu i nastavlja gdje su stali njegovi mentori 90-ih, a započeto 1918, pa 45..