Brate, sviraj onu najskuplju! – pokaza rukom po zraku i raspali po harmonici muškarac širokog osmijeha. Zacvili i violina, zatitra kontrabas.
– Nije život jedna žena, što si, glavo, zamišljena... – zaorilo se iz grla. Među rebrima harmonike počeše se nizati dvjestotice. Posao, nema sumnje, dobro znaju.
Primaju i "plastiku"
Na burzi kavanskih svirača u utorak u restoranu Baranjska kuća u Karancu morali su se pokazati u najboljem izdanju. Pedesetak svirača iz gotovo deset glazbenih sastava tražilo je poslodavce kojima će zasvirati u kafiću, na svadbi ili zabavi. Gosti su slušali i birali.
Iako je i njihovu glazbu "pokosila" recesija pa se bore za svaku lipu, jedni druge, zaklinju nam se, ne gledaju preko konkurentskog nišana.
– Svatko svira kako zna i umije, mi smo svi naši! Svi smo jedno srce – kaže Lazo Petrović iz Apatina.
Na burzi, kažu, traže gažu, ali i partnere za svirku pa pažljivo osluškuju kako koji momak prebire po žicama i tipkama. A da zasviraju zajedno, nije im trebalo uštimavanje. Kako bi koji prilazio, tako bi hvatao korak s notama.
– Svi smo mi nekad svirali jedni s drugima, ali u orkestrima smo se mijenjali, uvijek se neki novi bend napravi – kaže 63-godišnji Baranjac Ilija Petrović. On je čovjek orkestar, svira sam, a instrumente u rukama drži 45 godina.
– Može se živjeti od glazbe, ali se ne smije ostati na jednom mjestu. Mi smo ljudi koji moramo hodati po Lijepoj Našoj, ali i inozemstvu – smješka se. Najčešće radi u Njemačkoj. – Kad odem, nema me tri mjeseca. Vratim se kući pa polako, kako se može – kaže.
Naši ljudi, dodaje, vole pojesti, popiti i slušati glazbu, ali novca danas nema. Ipak, iz instrumenata im čak i u krizi vire novčanice.
– Jao, još i kako! Kad su ljudi veseli, zatakne se nešto i za harmoniku! To kod nas nije izumrlo i nikada neće! Hodao sam po svijetu, ali takvih običaja kao kod nas, osobito u Baranji, nema nigdje! – ponosan je Ilija.
Sjeća se novčanice od tisuću eura koju mu je u Kopačkom ritu prije dvije godine zalijepio jedan Splićanin. Bio mu je to, kaže, rekord. Provlače mu razuzdani gosti i kreditne kartice kroz harmoniku. To ga ne ljuti, prima on, šali se, i plastiku.
– Sve to ulazi u igru, pravi se štimung. Osmijeh, veselje, pjesma, stotinu je načina kako bi se ljude dovelo do stadija da otvore novčanik i na kraju to i plate – odaje tajne zanata.
Pjesma za svačiju dušu
Gostima su zato uvijek na usluzi.
– Sve sviramo! Što ljudi traže, to mi sviramo, po narudžbi! – kaže Lazo Petrović iz apatinskih Tamburaša za dušu. Mnogi od njih kruh zarađuju jedino glazbom.
– Svirali smo godinu dana u jednom baranjskom restoranu, sad je tamo drugi orkestar pa već treći mjesec nema ništa. Možda ćemo naći nešto usput – objašnjava on zašto su se našli na burzi u Karancu.
Mladi Vidoja Mišković glazbenu je žicu naslijedio od djeda i oca. S bendom Romska duša iz Darde nastupa četiri dana tjedno u restoranu.
– Prije se od svirke moglo živjeti, uštedjeti i sagraditi kuću, kao što je moj djed učinio. Danas je to preživljavanje – navodi Vidoja.
Korizma im je najsiromašnije razdoblje pa se šale da su na kolektivnom godišnjem odmoru. Na burzi kavanskih svirača, koja je u Baranjskoj kući održana četvrti put, stoga imaju priliku sklopiti posao i zasvirati u lokalima širom zemlje. Slušali su ih ugostitelji iz Splita, Rijeke, Zagreba.
– Educiramo goste i o načinu ponašanja u lokalu. Ako žele da im sviraju za stolom, običaj je da se to nagradi – objašnjava Vladimir Škrobo, vlasnik Baranjske kuće.
Zaključak je gostiju, pak, jasan: "Ne postoje loši svirači! U svakoj kavani dobro zvuče!"
Jest, jest. I ja najviše volim lijepiti novčanice od 1000 eura. Ma i kad idemu dućan po šibice, platim jednom tisućicom i kažem prodavačici: \"Ostatak ostavi, nek ti se nađe!\" :))))