Publika nedavne operne premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu bila je zbog epidemioloških mjera drastično prorijeđena i u gledalištu međusobno distancirana, baš kao i umjetnici na pozornici. Zato je, dok smo čekali početak “Orfeja i Euridike” udišući pod maskama vlastite otvorne izdahe, bilo suvišno dodatno nas podsjećati u kakvom vremenu živimo i pod kojim smo okolnostima došli u kazalište.
Uz to, prolog predstave u kojem sanitarni radnik dezinficira pod pozornice bio je i epidemiološki pogrešan, jer do sada smo već svi trebali naučiti da se koronavirus ne može pokupiti sa tla, osim ako baš ne ližete pod na koji je prethodno pljunuo netko zaražen.
No, taj se dramaturški dodatak može shvatiti i kao ironičan osvrt na “novo i normalno” vrijeme u kojem je “strah postao cijenjen”, u kojem se “strahom manipulira” i u kojem se strah “nadograđuje kako bi čovjeka oslabio u vlastitoj vjeri i inspiraciji”, kako piše u popratnom komentaru redateljice Anice Tomić. U tom slučaju je škropljenje poda pozornice svetom dezinfekcijskom vodicom u skladu s redateljičinim namjerama koje postaju kristalno jasne i nedvojbene u izvrsnom finalu predstave.
Opera “Orfej i Euridika” temelji se na mitu o Orfeju koji snagom svoje pjesme i ljubavi od bogova izmoli šansu da siđe u svijet mrtvih i odande izbavi svoju neprežaljenu umrlu dragu, ali pod jednim uvjetom: dok god iz mračnog podzemlja ne izađu u svijet živih, Orfej Euridiku ne smije ni pogledati, a zabranjeno mu je i odgovoriti na njena pitanja zašto se tako ponaša. Mitološki original priče nema sretan kraj. Početno Euridikino oduševljenje splašnjava dok kroči iza Orfeja koji se ne osvrće i ne objašnjava ravnodušnost prema njenim vapajima. Negdje na pola puta Orfej ipak popušta, okreće se, pogleda je i Euridika ponovo umire, ovaj put doista zauvijek, nakon čega više ni njemu nema života.
Tko prekrši zapovijed bogova, mora snositi i posljedice. Međutim, skladatelj Christoph Willibald Gluck i njegov libretis Ranieri de’Calzabigi nisu željeli ojaditi publiku koja je na praizvedbu opere 1762. godine u Beču došla zabaviti se. Sažalivši se još jednom nad Orfejevom samosažaljivom tužbalicom, Amor čitav tragični zaplet proglašava božanskim vicem i šalom te ponovo vraća u život Euridiku koju Orfej sada smije i pogledati, i zagrliti, i poljubiti i odvesti natrag u svijet u kojem će nastaviti živjeti dugo i sretno. I tu, u ovom novom zagrebačkom uprizorenju slavne opere, počinje sjajna i lucidna aktualizacija u režiji Anice Tomić.
Baš u trenutku kada bi napokon mogao zagrliti i poljubiti svoju drugi put od smrti otetu dragu, Amor kaže “basta”. Valentina Fijačko Kobić kao Euridika i Ivana Lazar kao Amor svejedno, uz vesele note orkestra i (reduciranog) zbora pod ravnanjem maestra Aleksandra Kalajdžića, nastavljaju radosnu himnu trijumfu ljubavi. No, za Dubravku Šeparović Mušović u ulozi Orfeja počinje scena ludila koju je sjajno odigrala.
Dok se svi drugi prave da je sve lijepo i normalno, samo ona shvaća da je sve to jedna laža i paralaža, iluzija u kojoj više ništa nije onako kako bi trebalo biti, ni u životu, ni u mitu. Dok svi drugi, kao cijepljeni nekim narkotikom, sviraju i pjevaju uvjereni u “happily ever after” završetak, Orfej sve izbezumljenije glavinja pozornicom pokušavajući razotkriti i prekinuti nevidljivo tkanje velike sretne zablude i laži. Na kraju ostane sam, nemoćan i izoliran s krive strane spuštenog zastora, očajnički zureći u stvarnost, u malobrojnu i distanciranu publiku pod maskama. Posljednja njegova gesta je gorko ironičan smiješak nad samim sobom i gledateljima.
A u toj stvarnosti, u kojoj se odvija predizborna kampanja, malo ranije istog dana, kao uvod u opernu premijeru, ispred kazališta se dogodila farsična i demaskirajuća politikantska aktualizacija “Orfeja i Euridike”. Baš kao i u predstavi, u kojoj je redateljica Orfeju u ruke umjesto čudesne lire stavila glamurozno svjetlucavi mikrofon, ispred kazališta je pred mikrofon stao Miroslav Škoro da bi kao kandidat Domovinskog pokreta za zagrebačkog gradonačelnika orfejski zapjevao o važnosti kulture, umjetnosti i svih djelatnika u tom sektoru koji još nisu umrli, ali samo što nisu teško pogođeni pandemijom i epidemiološkim mjerama.
Nije me zbog tih riječi, kojima nemam što prigovoriti, Miroslav Škoro podsjetio na Orfeja, nego Euridika koja mu je stajala iza leđa dok je govorio, Škorina kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnika. Euridika-Ana Lederer je ta koja bi se, nastupajući iza Orfeja Škore, željela vratiti u politički život iz svoje političke smrti u čijoj sjeni prebiva otkako je “umrla” na mjestu pročelnice gradske kulture tada još živog gradonačelnika Bandića.
I dok je Škoro govorio općenito o stvarnoj pandemijskoj ugroženosti kulture i umjetnika, Lederer je progovorila o pandemiji koja je i prije pandemije pogodila kulturu, razotkrivajući napokon vlastito političko uskrsnuće kao glavni cilj kampanje koju vodi protiv intendantice HNK Dubravke Vrgoč od prvog dana njenog stupanja na dužnost, dakle ne tako što tobože reagira na nezadovoljstvo unutar kuće, nego tako da ga od samog početka potiče, usmjerava i eksploatira, pri čemu njena ekipa nije prezala ni od iskorištavanja nesretne smrti člana Zbora HNK Ante Topića.
A zašto je Domovinski pokret taj mali predizborni performans održao upravo tog dana i upravo ispred HNK, najeksplicitnije je objasnio Zlatko Hasanbegović, također kandidat Domovinskog pokreta na listi za Zagreb, obraćajući se izravno vlastitoj partijsko-izbornoj ćeliji unutar HNK. Pritom u ovoj političko-opernoj usporedbi on ima dvostruku ulogu. Prva je ona jednom već potrošenog Orfeja za kojim se Euridika-Ana Lederer prvi put uspela na političku pozornicu, nakon što na onoj kazališnoj, intendantskoj, nitko nije lio suze.
Istodobno, Hasanbegović je i Euridika koja je u Škori, nakon Karamarka i koga još sve ne u međuvremenu, pronašla novog Orfeja iza čijih se leđa nastoji održati u političkom životu. Bio je to, sve u svemu, vrlo poučan dan u kojem je dignitet ozbiljne umjetnosti i umjetnika ipak branjen i obranjen na pozornici HNK, dok je ono na ulici bio otrcani igrokaz politički umrlih i zamrlih kojima su umjetnost i umjetnici tek ljestve po kojima gaze prema ostvarenju vlastitih političkih snova, ambicija, interesa i osveta.