Nakon sudske presude, kojom je zaradio zatvorsku kaznu u trajanju od godine i tri mjeseca, Damir Polančec medijima je uputio pismo u kojem opisuje sastanke s Jadrankom Kosor, Lukom Bebićem, Ivanom Jarnjakom i Vladimirom Šeksom, održanima u periodu od 20. kolovoza do 2. rujna, nakon njegova izlaska iz Remetinca u srpnju.
Prema Polančecovim riječima, u roku od 24 sata od izlaska iz zatvora, kontaktirao ga je posrednik koji ga je upitao je li spreman za sastanak s premijerkom Jadrankom Kosor. Time demantira navode da je upravo on inicirao sastanak s bivšom šeficom. Ime posrednika Polančec ne želi navoditi zbog korektnosti i zaštite njegove privatnosti.
"Šokirao sam se kad me premijerka krenula zagrliti"
Prvo se na svoju inicijativu sastao s Bebićem i Jarnjakom, kojima je iznio svoj stav da bi se izu HDZ- a i Vlade trebalo jasno komunicirati o odlukama koje su donijete na tim tijelima, a odnose se na tobožnja kaznena djela koja se na teret stavljaju isključivo njemu.
Sastanak s premijerkom ugovoren je 2. rujna, po njenom povratku iz Libije. Šok na sastanku, piše Polančec, doživio je kada ga je premijerka krenula zagrliti, nakon što mu u izjavama medijima nije pružala nikakvu potporu. Polančec je Kosorovu upoznao s činjenicom da je USKOK-u ponuđena nagodba koja je odbijena, što bi značilo da će mu se „za nagradu što je sam riješio ogroman slučaj Vlade, HDZ-a i države - slučaj radnika Borova – tražiti bezuvjetna kazna zatvora“.
Premijerka mu je na to odgovorila kako je situacija strašna i užasna, a da mu se sve to togađa jer je bio krivi čovjek, na krivom mjestu u krivo vrijeme. Premijerka ga je potom, tvrdi, uputila da razgovara sa Šeksom jer je on u izuzetno dobrim odnosima sa sucem Turudićem
- Na kraju, sama mi je obećala pomoći koliko god više može i da će sve biti u redu. Od tapšanja po ramenu, rame me još i danas boli... – piše Polančec.
Nakon toga, uslijedio je sastanak s Vladimirom Šeksom, na njegovu inicijativu. Polančec mu je, piše, krenuo objašnjavati svoju situaciju, ali ga je Šeks prekinuo riječima „Bolje je da ti slušaš mene, tebi se više u slučaju Miletića ne može pomoći kroz Bajića, jer je tvoja sudbina sada u rukama sica Turudića“.
"Šeks mi je savjetovao da optužim Sanadera"
Šeks mu je kazao da bi sve moglo biti u redu ako se obrana postavi na način da je sve radio po nalogu i u direktnoj koordinaciji sa Sanaderom, te da mu je on dao nalog da plati odvjetnika Miletića kroz izradu studije. Polančec je u obrani Sanadera trebao spomenuti što više puta.
Polančec je Šeksu, tvrdi, odgovorio da je radio po naredbi bivšeg premijera, ali ne u interesu Vlade.
- Sanader je za mene zrak! Dakle kao da ne postoji... Bez obzira što više nemam pozitivnih emocija prema njemu, nisam spreman lagati i izvlačiti se, tovareći njemu nješto što ne stoji. Branit ću se isključivo istinom. Šeks me na to pogledao i kazao kako je presuda o meni već donijeta, te da razmislim o svemu jer se radi o bezuvjetnoj presudi. Upitao sam ga znači ći to da godinu dana bezuvjetnog zatvora, na što smo obojica zašutjeli – ja u šoku, a on netremice me gledajući i potvrđujući klimanjem glave koje se meni činilo da traje barem minutu. Eto, tako sam osuđen u slučaju konvalidacija – završava svoje pismo Polančec.
U pitanju su ne gg. Polančec, Šeks i Sanader, već Konvencija o ljudskim pravima te ulazak u EU zbog nezatvaranja poglavlja 23 «...tebi se više u slučaju Miletića ne može pomoći kroz Bajića, jer je tvoja sudbina sada u rukama suca Turudića“. Gledajući ovo izdvojeno od daljih navoda g. Polančeca, bilo bi sve u redu, jer je sudbina svakog okrivljenika u rukama suca koji vodi slučaj, pa bilo to po zakonu ili protivno zakonu. No, ja ipak vjerujem g. Polančecu, jer je g. Turudić već bio temeljito sumnjiv kao sudac, budući da ga je obrađivao USKOK, pa ga zbog toga bivša Ministrica Škare-Ožbolt nije htjela potvrditi za suca Županijskog suda u Zagrebu te odletjela s ministarskog položaja ( www.nacional.hr/clanak/30216/turudic-je-bio-pod-obradom-uskoka ). Postoje dalje činjenice i jake indicije da dva najviša suda u RH nisu neovisna o izvršnoj vlasti. Tako je Ustavni sud u svojoj Odluci br. U-I-1569/2004, U-I-305/2005, U-I-1677/2004, U-I-320/2005, U-I-1702/2004, U-I-464/2006, U-I-1904/2004, U-I-3351/2006, U-I-2677/2004 od 20. prosinca 2006. (NN 002/2007) zauzeo stajalište: «Razmatrajući cjelinu zakonskih pretpostavki za podnošenje revizije, Ustavni sud ocjenjuje da tako ustanovljenom revizijom Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, nije u mogućnosti ostvariti svoju ustavnu nadležnost osiguravanja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Stoga je Ustavni sud ukinuo dijelove članka 382. i članak 497. ZPP-a, kako bi omogućio zakonodavcu da u pravnom poretku Republike Hrvatske propiše takav zakonski okvir u kojem će postojati djelotvorna pravna sredstva za osiguranje provedbe ustavne nadležnosti Vrhovnog suda Republike Hrvatske,.....» (Ukinuti dijelovi Zakona o parničnom postupku odnosili su se na financijski prag za postupak revizije). No na prijedlog Ministarstva pravosuđa, Hrvatski je Sabor u Zakon o parničnom postupku uveo nov čl. 91. a kojim se derogira odluka Ustavnog suda, jer se sada umjesto financijskog praga uvodi nova zapreka pristupu stranaka Vrhovnom sudu, a to je uvjet da stranka, čak i ako je u dotadašnjim postupcima nije zastupao odvjetnik sada tog odvjetnika mora naći u roku manjem od 30 dana, a da odvjetnik ne mora zastupanje prihvatiti, što znači da odvjetnik de facto lišava stranku prava na pristup Vrhovnom sudu. S druge strane i Ustavni sud poslije takve odluke zakonodavca, kojom se i dalje Vrhovnom sudu onemogućuje ostvarivanje jedinstvene primjene zakona, započinje zajedničku igru s Vrhovnim sudom koja se sastoji u tome da Vrhovni sud odbacuje revizije (ako se stranke zastupaju same) bez ulaska u raspravu, a Ustavni sud, pozivom na Ustavni zakon o Ustavnom sudu odbija ustavnu tužbu protiv rješenja o odbacivanju revizije, jer odluka nije meritorna (tj. ne odnosi se na samu stvar, već samo na proceduru). Ovime se krši Konvencija o ljudskim pravima koju je RH potpisala kao međunarodni ugovor i koja je prema Ustavu po svojoj pravnoj snazi iznad zakona RH pa čak i poslije precedenata Šečić protiv Hrvatske i Peša protiv Hrvatske u kojima je Europski sud za ljudska prava jasno stavio do znanja da odredba, na koju se poziva Vrhovni sud, za njega nije relevantna. A sve to u vrijeme «posljednjih metara trke RH» da zatvaranjem poglavlja 23 (Pravosuđe i ljudska prava) uspije biti primjena u EU.