Nastavnici i učitelji štrajkaju dok im se koeficijent složenosti poslova ne uveća 6,11 posto, a Plenković i njima i svim ostalim zaposlenicima javnog sektora nudi rast osnovice za 6,12 posto, pri čemu je naglasio da je osnovice njegova Vlada od početka mandata povećala 18,3 posto, što je pak iznos kojim je uzvratila sindikalna scena u obliku novog zahtjeva.
Ako nije ironičan, onda je zaposlenicima privatnog sektora teško na njega se ne naljutiti. A u čemu je uopće razlika između osnovice i koeficijenta? Sustav koeficijenata sukladno složenosti i potrebnim kvalifikacijama vrednuje pojedino radno mjesto. Osnovna se plaća pak određuje umnoškom osnovice i tog koeficijenta, a tek potom se na nju nadograđuju određeni dodaci. Učiteljsko radno mjesto, kao i ono medicinskih sestara i policajaca, koeficijentom je procijenjeno kao manje važno nego ono višeg stručnog savjetnika u ministarstvu. Dodaci na plaću specifični za određeni sektor plaću uvećavaju i smanjuju pak tu razliku u koeficijentima.
Sindikati se dakle bore da se nepravda, kako je doživljavaju, ispravi korekcijom koeficijenata i zato se pozivaju na obranu dostojanstva jer im je neprihvatljivo da na primarnoj osnovi budu degradirani. Vlada im nudi reviziju koeficijenata koju bi proveli svjetski stručnjaci kako bi se osigurala nepristranost i sigurnost od utjecaja na rezultate. Ta analiza neće dati rješenja, već može poslužiti kao podloga za argumentiranu političku odluku. O tome koliko nam službenika, liječnika, tajnica, medicinskih sestara, učitelja, računovođa i fotokopirača zaista treba i koliko bi trebali biti plaćeni, ne mogu i neće odlučiti konzultanti, već je to odluka premijera i njegovih ministara, koju moraju donijeti na temelju postavljanja prioriteta i realnih financijskih mogućnosti sustava.
Analiza može biti i argument koji će zaustaviti licitiranje brojem suvišnih uhljeba i pokazati točan broj viškova u sustavu, a može ju se iskoristiti i kao sredstvo javnog pritiska ako ova ili neka iduća Vlada skupi hrabrosti za reformu javnog sektora.